Plivanje je puno više od sporta. To je disciplina koja traži snagu tijela, ali još više snagu karaktera. U bazenu nema skrivanja iza suigrača, nema prečaca i nema mogućnosti da se posljednjih nekoliko metara odradi napola. Upravo je zato plivanje jedan od sportova u kojima se pobjeda ne mjeri samo medaljom. Ona se događa svaki put kada sportaš nadmaši sebe od jučer. Kada u najtežem trenutku ostane miran. Kada nakon poraza pronađe razlog za ponovno skočiti u bazen. I kada, unatoč rezultatima i uspjesima, ostane isti čovjek.
Jedan od plivača koji upravo kroz takav pristup gradi svoj sportski put jest Lovro Sviben. Njegova priča nije samo priča o treninzima, utrkama i medaljama. To je priča o odrastanju kroz sport, o velikim i malim ciljevima, neuspjesima koji postaju lekcije, disciplini koja prerasta u način života i važnosti ljudi koji stoje uz sportaša kada reflektori nisu upaljeni.
Lovro posebno ističe koliko mu znači činjenica da je kroz plivanje ostvarivao dječačke snove, ali i koliko ga je upravo jedan neuspjeh naučio drugačije gledati na vlastiti put. Za njega vrhunski sport nije samo pitanje fizičke spremnosti, a kako razmišlja o sportu, uspjehu, disciplini i vlastitom putu, možete bolje upoznati u nastavku ovog članka.
ČOVJEK PRIJE SVEGA
– Rekao bih za sebe da sam prijatelj. Budući muž. Brat. Sin. Unuk. Sve to i još mnogo toga, pa tek onda sportaš. Da bi bio dobar sportaš, moraš prvenstveno biti čovjek. Ne odustajati. Boriti se. Sa svime što život nosi. Jer takav je i sport. Ima predivnih trenutaka. Onih koji se pamte i nose kroz život, ali i onih teških. Svaki dan me ta velika ljubav prema sportu tjera da iskoristim svaki dan maksimalno, bez obzira na to što tih 100 % toga dana nije jednako kao 100 % nekog drugog dana. „Carpe Diem“.
PRVI PUT KADA JE POMISLIO KAKO MOŽE NAPRAVITI VELIKI REZULTAT
– To sam pomislio prvi put kada smo imali šansu boriti se za zlato na Prvenstvu Hrvatske. Tada sam još bio u bivšem klubu. Tresao sam se kao šiba prije te utrke. Srećom, imao sam super dečke pored sebe u toj štafeti. I bili su iskusniji. Samo su rekli da se smirim. To je generalno dosta bitno u plivanju prije utrke. Biti nabrijan, a smiren. Samokontrola zna biti presudna za rezultat. Uspjeli smo tada osvojiti zlato. Jedan od prvih trenutaka kada ostvariš dječački san. Neki će reći da sam to osvojio u štafeti, a ne individualno, no to me ne dira. Svatko od nas bio je dio te štafete i jedan bez drugoga tada to ne bismo ostvarili. Zato mi je još i slađe. Medalja je medalja. Pogotovo zlatna.
BITKA PROTIV SAMOGA SEBE
– To su trenuci u kojima se utrka lomi. Svaki pokret može biti presudan. U tim trenucima moram ostati fokusiran u glavi i odraditi utrku do kraja po zadanim točkama. Naravno, koliko god je to moguće u tom trenutku, obzirom na napor. Osobno, za vrijeme utrke preferiram praznu glavu, bez misli, i da odradim do tri točke koje sam si postavio za tu utrku. Čak nisi ni sam protiv sata. Sam si protiv sebe. Protiv onog sebe od kojeg želiš biti bolji. Makar za jednu stotinku. Jer ako to uspiješ, znači da si dosegao jednu razinu više.
NEUSPJEH KAO UČITELJ
– Završetak sezone 2022./2023., kada se nisam kvalificirao na U23 Europsko prvenstvo te godine. Slomilo me do te mjere da sam mislio da više nikad neću moći išta konkretno otplivati. Tu sezonu nisam uživao u plivanju. Tada sam se samo vrednovao po tome hoću li se kvalificirati ili ne. I kada se nisam kvalificirao, bio sam na lošem mjestu psihički. Tada mi je trebalo da prođe neko vrijeme, da se malo maknem od plivanja. Otišao sam na Rovinj Sprint. Tamo sam otkrio koliko to plivanje može biti uživancija. Baš sam, kako se kaže, guštao. Danas, s ovom pameti, mi je jasno da sam u tom trenutku postavio preveliki cilj. Nedostižan za mene tada. I da uopće nisam loše plivao tu sezonu, nego sam se mjerio po nerealnom cilju. Zato danas uvijek imam jedan veliki cilj i veliki broj manjih ciljeva kako bih došao u mogućnost da ostvarim taj veliki. To je to iskustvo u sportu koje dođe s godinama i situacijama. Moraš doživjeti neuspjeh da bi se iz njega digao i pobijedio. Tako najbolje naučiš cijeniti svaku pobjedu.
ODRICANJE KOJE NIJE ODRICANJE
– Govore mi da se puno odričem. Da nešto propuštam ako idem ranije spavati. Ako ne jedem slatko ili ne pijem alkohol. Ja to tako ne vidim. Za mene je to sve dio mog puta prema cilju. Sve te to na neki način čeliči. Možda je moj najveći talent disciplina. Meni to ništa nije teško, da ja sad nešto propuštam ili gubim, ako ustrajem da ostvarim svoj cilj. Jer kada ostvarim zadani cilj, ti trenuci i osjećaji su neprocjenjivi. Ostvariti cilj vrijedi mnogo više od šnite torte ili jednog sata duže u izlasku. Barem meni. Dokle god sam ja na miru sam sa sobom u svom odricanju, za mene to nije odricanje.
NAJVAŽNIJA BITKA U GLAVI
– Na vrhunskoj razini svi smo mi talentirani. Teško da bi bili tu da nismo. Fizička priprema je jako bitna, naravno. No ne i najbitnija. To je moje osobno mišljenje. Najbitnije je psihičko stanje sportaša, odnosno da si u glavi spreman, da vjeruješ samom sebi i treneru, te Upravi, psihologu, nutricionistu i maseru, da znaš da svi gurate prema istom cilju, da imaš podršku i ljubav svojih bližnjih te da imaš mir u privatnom životu. To je ono nevidljivo. Vidljivo je samo po govoru tijela sportaša, ta mirnoća, kontrola udisaja prije utrke, da je broj otkucaja srca normalan. Jer kad krene utrka, onda je eksplozija.
TRAG VAŽNIJI OD MEDALJA
– Nevezano, radi li se o najvećoj utrci karijere ili još samo jednoj utrci od mnogih, želim da me ljudi vide s osmijehom na licu. Želim da vide da sam sretan što imam priliku biti dio tih trenutaka i da u tome uživam dok traje. U svakome trenutku. Želim da se primijeti da moj govor tijela prikazuje da sam spreman. Da se ne bojim onoga što slijedi. Želim da, neovisno o ishodu utrke, vide da sam zadovoljan i miran jer sam u procesu do cilja dao sve od sebe kako bih maksimalno povećao vjerojatnost da ostvarim taj cilj. Naravno da želim da me pamte kao čovjeka. Vremena i rezultati su prolazni. Medalje su lijepe na zidu i okviru. Jer su uspomene na te trenutke. To je ono što ja imam od toga. No, želim da me se sjete kako sam se tada ponašao u tim trenucima. To je jedan od najvećih komplimenata koje sam dobio tokom karijere. Da se nisam promijenio zbog rezultata i uspjeha. I dalje se družim s ljudima s kojima sam bio na početku svoga puta. To su neki od najboljih prijatelja koje imam u životu. I to što me oni znaju od početka, pa mogu reći kakav sam bio onda, a kakav sada. Nadam se isti. Kao što sam rekao na početku, morate biti prvo dobar čovjek da biste mogli biti dobar sportaš. (foto – Miloš Marković)