Ljudsko tijelo i um izvor su konstantnih zanimljivih istraživanja pri kojima osoba iznenadi samu sebe, ali i druge. Pedagoginja Maja Manzin fascinirana je ljudskim tijelom i umom i kroz život opustila se u stalno upoznavanje sebe i svojih sposobnosti. Uključila se u rad s tjelesno orijentiranom terapijom, odnosno u psihoterapijski smjer gdje se u centru pažnje nalazi rad s tijelom na mentalnoj, emocionalnoj i tjelesnoj razini, te pokrenula i svoj obrt za savjetovanje i edukaciju Kontakt.
Nakon vrlo ugodnog razgovora, Maja nam je opisala sebe, tjelesno orijentiranu terapiju, čime je suvremeno društvo danas vođeno, ali i značaj mentalne higijene.
TKO JE MAJA MANZIN?
– Predstavila bih se kao osobu fasciniranu ljudskim tijelom i umom. Uživam u pokretu, naročito slobodnom plesu. Da bih katkad sebe bolje shvatila, pišem. Radim to još od osnovne škole i to je način kako kanaliziram procese iz misaonog uma prema vanjskom svijetu. Upoznavanjem tjelesno orijentirane terapije, pisanje se malko smanjilo, a pokret i ekspresija su se povećali. Još tijekom studentskih dana u Rijeci, gdje sam studirala pedagogiju, pojavila se želja da se bolje upoznam i shvatim. Tada sam se uključila u grupnu terapiju pod vodstvom terapeutice koja je primjenjivala znanja iz geštalt i realitetne terapije. Završetkom studija i povratkom u Pulu, moja znatiželja za daljnjim upoznavanjem sebe nije jenjavala. Tada sam se uključila u individualnu terapiju tjelesno orijentiranog usmjerenja i polako sam se, iz dominantno mentalnog funkcioniranja, počela vraćati u tijelo, odnosno na terapijama i u periodima između terapija počela sam shvaćati da, osim u mojem umu, i u mojem tijelu postoje senzacije i reakcije te da ih ne mogu kontrolirati kao što katkad mogu ili mislim da mogu kontrolirati svoj um. Uvidjela sam da tijelo priča priču te kako mi je ta priča mnogo istinitija i bliža, no ova umna. To me potaknulo na daljnje istraživanje i upisivanje edukacije za tjelesno orijentiranog psihoterapeuta pri Centru za integrativni razvoj u Rijeci pa u Zagrebu, gdje sada pohađam posljednju godinu edukacije. Prošle sam godine počela individualno raditi s klijentima u Puli i online te u tom radu zaista uživam. Dok klijent govori, pratimo što se događa s tijelom. Tijelo je fizička manifestacija svega što je u nama, svih naših iskustava. Sva ta iskustva, ako nisu prorađena, već pritisnuta ili potisnuta, uzrokuju potencijalne opasnosti za mentalno i fizičko zdravlje. U terapiji, ekspresijom kroz razgovor, dah, glas i pokret, dajemo svim tim iskustvima prostor i vrijeme, u sigurnim uvjetima. Uz terapijski rad, bavim se i pedagoškim savjetovanjem roditelja i djece. Osim magisterija iz područja pedagogije, u tom mi radu pomaže završeni Studij o mladima za mlade, kao i godine rada u neprofitnim organizacijama te osnovnim školama u Istri, gdje sam radila kao stručna suradnica pedagoginja. Članica sam Istarskog tima za psihološke krizne intervencije, što mi pruža dodatna znanja i iskustva u radu s traumama i utjecajem kriznih situacija na ljudski sistem. Savjetovanjem roditelji ojačavaju svoje kompetencije i osnažuju se u toj važnoj ulozi, dok djeca kroz individualan pristup, koji uključuje igru, imaju mogućnost rada na uočavanju, prepoznavanju i imenovanju svojih emocija te kako one utječu na njih. Takav vid rada s djecom potiče povećanje kapaciteta za prolazak kroz sljedeće razvojne faze i adekvatno nošenje s odgovornostima za svoja, ali i tuđa ponašanja. Moja životna misija je da malim i velikim klijentima budem suputnica na putu upoznavanja sebe te da ih na nježan način vodim do otkrivanja njihove autentične istine.
TJELESNO ORIJENTIRANA PSIHOTERAPIJA
– Tjelesno orijentirana terapija je psihoterapijski smjer u kojem je fokus na radu s tijelom. U terapijskom procesu radi se na tri razine. mentalnoj, emocionalnoj i tjelesnoj razini. Mnogi terapijski smjerovi nazivaju se “terapija razgovorom”, dok se u tjelesno orijentiranoj terapiji osvrćemo na proživljena iskustva koja je tijelo pohranilo. Ta se pohranjena iskustva očituju u držanju pojedinca, stiskanju ili opuštanju tijela dok razgovaramo o određenoj temi, događaju ili emociji, u protoku ili blokadi daha, u promjeni u tonu i boji glasa, u nesvjesnim tjelesnim reakcijama. Naše tijelo priča priču i samim time tijelo može komunicirati probleme. Također, tijelo se može koristiti za rješavanje problema. Tjelesne senzacije koje imamo kao reakcije na određene emocije specifične su za svakog pojedinca. Nekima se pojavi bol u prsima i zasuze se oči kada osjećaju tugu ili ganuće, neki prilikom osjećaja frustracije imaju potrebu za pokretom i otresanjem iste kroz ruke i noge, neki strah osjećaju kao trnce kroz cijelo tijelo i podizanje ramena koja se ukoče, dok neki na ljutnju reagiraju nervozom i nelagodom u želucu od koje se ne mogu pomaknuti. Slični smo, ali i različiti. No većina nas, prilikom osjeta takvih senzacija, ne želi ostati dugo u tom mjestu, te brže bolje te senzacije i emocije nesvjesno potisnemo. Blokiranje koje se ponavlja može predstavljati potencijalne opasnosti za mentalno i fizičko zdravlje. Uz podršku terapeuta izražavamo sve svoje emocije. U tjelesno orijentiranoj terapiji naglasak se, između ostalog, stavlja i na odnos klijenta i terapeuta. Naime, cijeli spektar emocija koje osjećamo nastale su u kontaktu te se jedino u kontaktu mogu i osvijestiti i proraditi. Terapeut se tijekom terapije aktivno uključuje u klijentov proces, vodeći ga polako i nježno u sve dublje sfere svijesti. U suvremenom društvu, koje je pretežito mentalno, koje se oslanja na racionalno i analitičko te potiče stav „brže, bolje i efikasnije”, gdje nam je sve što konzumiramo ekstremno brzo i lako dostupno, to isto ne stignemo doživjeti. Suvremeno društvo zaustavljanje i odmor percipira kao teško dohvatljiva mjesta, a kao posljedicu imamo sve prisutnije napadaje panike kod ljudi, osjećaj tjeskobe i bezizlaznosti, burn – out, povlačenje u sebe, anksiozna stanja, strahove i fobije, težinu u nošenju sa sobom i bližnjima. Tjelesno orijentirana terapija pruža mogućnost silaska iz uma u tijelo. Emotivna stanja ne osjećaju se samo u glavi, već u cijelom tijelu. Silaskom u tijelo dopuštamo ekspresiju kroz tijelo i glas. Prolaskom kroz tjelesno iskustvo oslobađamo zadržane emocije te otkrivamo naše istinske potrebe. Upoznavanjem naših istinskih potreba i mogućnostima kako da ih ostvarimo, otvaramo prostor užitka i opuštanja. Cilj terapije nije da izazovi nestanu, već da se s izazovima nosimo na način koji nije preplavljujući, već konstruktivan i za nas dugoročno podržavajući.
KAD LJUDI SHVAĆAJU DA IM JE POTREBAN TERAPEUT?
– Odgovor na ovo pitanje je slojevito. Kako ne bih generalizirala, podijelit ću uvide iz svoje terapijske prakse i ono s čime se najčešće susrećem u radu s klijentima. Dio klijenata se javlja iz želje da se upozna bolje i detektira svoje trenutne kapacitete za nošenje s emocijama te načine na koje mogu povećati svoj potencijal.. Drugi dio klijenata dolazi kada životni izazovi postaju previše te im je potrebno rasterećenje. U posljednje vrijeme javljaju se i klijenti koji primjećuju povezanost između psihičkih stanja i neugodnih fizičkih senzacija koje već jesu ili imaju tendenciju postati dijagnozama – autoimune bolesti, dugoročni problemi sa želucem, problemi s probavom, nesanice, glavobolje i migrene te mnoge druge nelagode koje klijentima smetaju u svakodnevnom životu. Sve što je našoj psihi previše, tijelo će preuzeti na sebe. Terapija je pomoćno sredstvo u boljem odnosu sa samim sobom, u odnosima s drugima, na privatnom, ali i na poslovnom polju. Iako ljudi iz različitih razloga pristupaju terapiji, cilj je ipak zajednički – živjeti skladnije.
EMOCIJE I FIZIČKO ZDRAVLJE
– Emocije se različito odražavaju na naše fizičko zdravlje. Na primjeru straha, kada osjećamo opasnost u našem okruženju, sva se tjelesna energija povlači u centar tijela, ruke i noge postaju hladnije, a mi se – ovisno kako smo se s osjećajem straha naučili nositi u djetinjstvu, ili zaleđujemo, ili bježimo ili borimo. U situacijama stvarne opasnosti, poput prisutnosti zmije u blizini, taj će nam naučeni mehanizam pomoći da se “obranimo”. No što kada se unutarnji alarmi “pale” na situacije koje nisu realno opasne? To nam pokazuje da u odsutnosti svijesti, emocije upravljaju našim reakcijama. Teško je osjetiti emocije bez određenog kretanja. Zato se tijekom tjelesno orijentirane terapije krećemo i promatramo što se događa s tijelom. Složit ćemo se kako je teško ostati miran dok osjećamo uzbuđenje ili gnjev. Kad smo nervozni ili uplašeni, znamo drhtati. Emociju kontroliramo tako da zaustavimo kretnju tijela. Primjerice kada smo tužni, a ne želimo da se to primijeti, ukočimo čeljust, ograničimo disanje i cijeli se zgrčimo. U terapiji se vraćamo u te emocije s ciljem svjesnog pokretanja tijela i otpuštanja blokiranih dijelova. Pod vodstvom terapeuta radimo na shvaćanju naših specifičnih načina nošenja s različitim emocijama. Pokretanjem emocija i uklanjanjem blokada omogućavamo protok životne energije. Protok energije do kojeg naposljetku dolazimo daje nam prisutnost, živost, budnost i bolje razumijevanje našeg psiho-fizičkog stanja.
MENTALNA HIGIJENA
– “Možda da porazgovaraš s nekim” naslov je meni drage knjige u kojoj autorica piše iz dvaju perspektive, perspektive terapeutice, ali i klijentice. Poruka je to koju od srca prenosim ljudima s ciljem približavanja psihoterapije kao vida brige o sebi kroz mentalnu higijenu. Koliko god je naglašena važnost brige o sebi u vidu fizičkog zdravlja, kretanja, balansirane prehrane, redovitih pregleda kod doktora, toliko je važno naglašavati redovitu brigu o mentalnom zdravlju. Čitanje knjiga, slušanje podcasta, društvene mreže i slični načini čine danas lako dostupne alate za proširivanje znanja, no pitanje je koliko tih znanja zaista možemo primijeniti? Za takve promjene potreban je dublji proces pod vodstvom educiranog terapeuta. Najbolji opis terapije koji sam čula u posljednje vrijeme jest da terapija ubrzava promjene. I vjerujem kako je to zaista tako. Iako pojedine osobe mogu na mentalnoj razini objasniti sve što im se događa te vidjeti uzroke i posljedice svojih postupaka, to ne čini dovoljno da bi se dogodila trajna i stvarna promjena. Prolazak kroz tjelesno iskustvo dovodi nas u stvarniji kontakt sa sobom. Stvarniji kontakt sa sobom pomaže nam da se u svojoj koži osjećamo autentično i sigurno. Terapijskih pravaca ima mnogo, što omogućava klijentima da pronađu adekvatan pristup za sebe. Terapija je ulog u sebe. Kontinuiranim radom na sebi možemo stvoriti sklad kojem stremimo. (foto – Petra Tadić)