Skloni smo uspoređivanju s drugima, mjerimo se hoćemo li biti bolji i gori od našeg sugovornika ili osobe koju promatramo, ponekad se i poistovjećujemo s tim istim osobama ne shvaćajući kako smo u biti jedinstvene jedinke sa svojom misijom te kako upravo moramo uživati sa svojim sposobnostima.
Balerina Mirna Sporiš otkrila je svoj poziv u dobi od 5 godina te se je, uz potporu roditelja, razvila u svijetu baleta. Koristeći svoje bogato iskustvo praćeno sa snažnim duhom, Mirna kao primabalerina i pedagoginja vodi program škole baleta u sklopu Plesnog centra Carlotta Grisi na čak četiri adrese u Istri.
Zaintrigirani njenim velikim uspjehom, morali smo s njom popričati i doznati nešto više o životu i načinu razmišljanja velike primabalerine Mirne Sporiš.
OBJAVA UNUTAR MENE
– Negdje s pet godina izjavila sam mami i tati kako želim biti balerina. Tada nisam znala otkud mi je došla ideja. Nisam tada znala zašto balet. Nisam maštala o tome kao neke djevojčice da ću nositi haljinice. Bilo je to spoznaja da ja to moram raditi. Danas, kao kršćanka, znam otkuda nam dolaze informacije. Znam da je to bila Božja objava unutar mene. Kad sam bila malena, nisam imala prilike vidjeti balerinu samo sam osjećala kako želim biti balerina. Moji roditelji su naravno bili u čudu, ali potrudili su se i našli su mi školu u Zagrebu za klasičan balet. Bila sam jako mala. Danas se s tom dobi ne može upisati dijete u pravu državnu školu balet budući da su povećali granicu te se s 9 ili 10 godina upisuje prvi razred. Završila sam baletnu kao jedina u svojoj klasi. To je bio rezultat isključive predanosti baletu. Sa svojih šesnaest godina imala sam završenu školu i odmah se zaposlila jer se tada to moglo.
VRHUNSKI SPORT
– Bila sam jako sramežljivo dijete. Ne bih nikad očvrsnula i bila onakva kakva sam danas da nije bilo baleta. Balet uči čovjeka disciplini. Mi smo kao i Japanci, vojska. To je vrhunski sport samo nas nitko ne doživljava na taj način. Svima koji dođu gledati neku našu predstavu sve izgleda vrlo lagano i nježno, a nitko ne razumije koliko je rada iza svakog pokreta. Imamo uvijek taj osmijeh na licu i sve mora izgledati ako da je lako, ali zapravo je sve to jako teško za postići. To je fizički posao do krajnjih mjera. Sve te boli a ti hoćeš svaki dan još. To pari s nekom ludošću i radiš taj posao samo iz entuzijazma jer u ovom poslu nema velike zarade u Hrvatskoj. Negdje u inozemstvu možda to i nije tako jer je bolji standard pa i plesači mogu malo bolje živjeti, ali je vani i veća konkurencija te se vrlo lako i dobije otkaz. Kod nas je ples povezan s enormnom ljubavlju koji pruža taj međuljudski odnos, pljesak i cvijeće što se dobije na kraju svake izvedbe.Skoro u cijelom svijetu počinje se s baletnom školom s 10 godina. Mi imamo tečaj baleta i spustili smo ljestvicu na 5 godina. Balet nije za jako malu djecu jer za balet osoba treba biti mirna, fokusirana, tiha, ponizna i šutljiva te pratiti moje pokrete. Balet je neusporediv s bilo kojim drugim sportom. Mora postojati disciplina, a i sami balet uči o disciplini, šutljivosti, usredotočenosti, te pažnji danoj učitelju. Roditelji znaju reći kako njihovo dijete kući pleše. Oni svi u biti plešu, ali balet ima svoj proces izgradnje s konstantnim vježbama na podu što jako maloj djeci nije prihvatljivo. Djeca si zamišljaju kako je to odmah pokret sa špicama i haljinicama, no kako bi došli do špice, mora se raditi dugi period svaki dan.
TEŽNJA K IDEALU
– Završila sam plesnu akademiju i tamo smo učili kako se moraju primijeniti pedagoške mjere prilikom podučavanja djece ili bilo koga tko se podvrgava učenju. Ja to jednostavno imam u sebi. Nemam agresivan pristup. Uvijek vidim sve dobro i gledam potaknuti svakog učenika da razvija ono za što može najbolje odraditi. Ne može biti ideal jer nema predispozicije, ali može doći blizu tom idealu. Treba prepoznati što osoba može postići i veliki broj pedagoga nema tu sposobnost. Očekuju maksimum, a tijelo to ne može ostvariti jer jako malo ljudi ima tu predispoziciju. Nemam ni ja tu predispoziciju. Malo sam tvrđa u pokretu jer nisam išla na gimnastiku. Djeca koja su kao mala išla prvo na gimnastiku imaju dobru podlogu jer ih tamo rastegnu i onda dođu već s dobrim rasponom. Balet je dosta miran, držiš se za štangu i 100 puta ponavljaš jedno te isto i nema tog načina rastezanja kao što to rade u gimnastici.
UVIJEK U BALANSU
– Svaki moj nastup je za mene velik i svaka moja predstava može biti zadnja. Moji roditelji su bili na svakoj predstavi. Gotovo da sam jedino ja imala tako veliku podršku. Bez takve podrške roditelja, ne bih nikad uspjela jer je to težak posao. Mogu reći kako sam imala gnijezdo i vjetar u leđa. Zahvaljujući toj velikoj podršci, uvijek sam bila u balansu. Moji roditelji davali su mi pravu ljubav. Tješili su me na neki drugi način i podržavali u svakom mom padu. Mogu reći da su bili na svakoj predstavi i to je predivan osjećaj kada znaš da je netko tvoj u gledalištu i da te prati s tolikom ljubavlju. Nedavno sam imala svoju oproštajnu predstavu u kazalištu. Bila je prisutna moja mama, tate nažalost nema već dvije godine. Uvijek su dolazili zajedno i plakala je ovog puta tijekom cijele predstave jer je bila tamo prvi put bez njega. On je snimao svaku moju predstavu i zahvaljujući njemu imam bogatu arhivu svih svojih nastupa. No, i na toj zadnjoj predstavi, tata je bio s nama. Bavim se duhovnim životom i pratim sve što se dešava, mogu reći kako je na toj zadnjoj predstavi tata bio s nama. Pjesma prije mog nastupa bila je Chopinova pjesma koju je tata uvijek svirao i to mi je bilo jako znakovito jer možda nije bio ovako uživo, ali osjetila sam ga kako je bio s nama.
UČIM NA TUĐIM GREŠKAMA
– Sa svojih pedeset godina imam enormnu energiju. U dvorani sam po šest sati i vodim sve od početka do kraja, a djeca se samo izmjenjuju. Mali su dosta veseli, dok djeca od 15 godina su najkilavija djeca na svijetu. Nemaju energije, tijelo im je tromo i kilavo. Kako promatram ljude i bavim se analizom budući da hoću znati zašto netko dobro ili loše živi jer ne želim raditi te iste greške. Učim na tuđim greškama jer želim i preskočiti neke stvari, ne želim se iskušati baš u svemu. Danas su djeca samo na mobitelu i nedostaje im tjelesna motorika. Osjetno se to vidi. Pošto im samo rade palci i kažiprsti i malo se kreću, to se osjeti u držanju baletu. Dok bi trebali biti podignute glave, oni su svi pognuti za dolje. Pokušavam ih ispraviti, ali tijelo im je stalno u tom položaju. Imaju spore i trome noge. Postoje i iznimke, ali većina je troma zbog sjedilačkog načina života. Nisu aktivni, ne igraju se u dvorištu i to nedostaje. Dosta su i povučeni u sebe. Sve manje djece se i upisuje u ovako finu vrstu sporta.
SVAKA PREDSTAVA JE DOBRO ORGANIZIRANA
– Od ove godine imam tečajeve na četiri adrese, Umag, Novigrad, Poreč i Vižinada. Tečajevi u Umagu i Novigradu su mi pod istom školom. U Umagu nam je sjedište, a u Novigradu imam bolje uvjete jer smo dobili jaču potporu od grada pa imam prikladan pod, štange i ogledala na raspolaganju zato sam i većinu svojih sati prebacila u Novigrad. U godinu dana napravila sam velik uspjeh. Bili smo svugdje po Istri. Podigla sam ljestvicu te s dva puta tjedno prebacili smo se na cjelotjedni program zahvaljujući čemu četiri djevojke su prošle audiciju i upisale se u plesnu školu u Rijeci i to nije malo do sada. Naše sve predstave su javno dostupne i svaku odradimo profesionalno. Kako sam radila puno kao asistent koreografa i režisera u kazalištu i u 32 godine rada naučila sam sve segmente koji su potrebni za pripremu predstave tako da mi nije teško svo to svoje znanje tu prenijeti. Ne dopuštam da roditelji ulaze u kulise jer smatram kako trebaju opustiti, stati u gledalište i u miru gledati svoju djecu. Svaka predstava je dobro organizirana da sve jednostavno teče i nijedno se dijete ne izgubi među kulisama. Svi ostali malo u šoku jer su očekivali uobičajenu dječju priredbu, a zapravo su dobili pravu predstavu.
MNOŠTVO ISKUSTVA
– Mislim da imam status vođe po prirodi. Ljudi me vole slušati zato što sam se po putu naučila tražiti smisao života. Uvijek me netko traži za savjet kako u privatnom tako i u poslovnom svijetu. Ne želim se hvaliti, ali stvarno imam mnoštvo iskustvenog znanja. Imala sam puno lijepih trenutaka u životu, ali zato i puno teških trenutaka kušnje s kojima sam stvarno narasla. Na mene je pala bomba kada je pala u Zagrebu i uvijek kažem ako me to nije zaustavilo, neće me ništa drugo zaustaviti. Uvijek kad mi je teško sjetim se te situacije i shvatiš kako si mogao ostati taj tren mrtav. Mjesec dana nakon nesreće vratila sam se u dvoranu. Kolika je to bila ludost, a meni je značila sam jedan push više da budem jača u tome što volim. Kad shvatiš da ti ne može nitko ništa, uvijek kreneš u sve s nekom dobrotom i savjesno. I dobro se dobrim vraća jer mjerom kojom mjerimo bit ćemo izmjereni.