Postoji jedna životna filozofija koja se ne može naučiti iz knjiga, nego se otkriva tek kada čovjek prođe dovoljno daleko vlastitim putem da počne razlikovati ono što želi postići od onoga što mu je doista važno. Ponekad nas godinama pokreće želja za uspjehom, potreba da budemo bolji, brži i snažniji, sve dok ne shvatimo da život ne čine samo ciljevi koje ostvarujemo, nego i trenuci koje smo putem možda zaboravili proživjeti.
Možda je upravo u tome jedna od najvažnijih životnih spoznaja. Uspjeh ne mora uvijek imati oblik pobjede, snaga nije samo u izdržljivosti i najveće se promjene događaju onda kada sebi dopustimo drukčije gledati na svijet, ali i na vlastite slabosti.
Neke se životne priče pamte po rezultatima, druge po prekretnicama, a one najvrjednije po spoznajama koje ostaju dugo nakon što se ugase reflektori. Priča Nike Fleiss objedinjuje sve troje, no njezina današnja snaga ne leži samo u sportskim uspjesima koji su je učinili prepoznatljivom, nego i u spremnosti da progovori o onome što se iza njih nije uvijek vidjelo.
Nika Fleiss, nekadašnja hrvatska reprezentativka u alpskom skijanju i sudionica triju Zimskih olimpijskih igara, dobro poznaje svijet u kojem se uspjeh mjeri sekundama, plasmanima i rezultatima. Stala je na skije vrlo rano, a talent i predanost postupno su je odveli prema međunarodnoj skijaškoj sceni. Posebno se isticala u slalomu, disciplini koja uz tehničku preciznost zahtijeva iznimnu koncentraciju, brze odluke i sposobnost prilagodbe u djeliću sekunde. Iza sportskih rezultata stajao je način života koji je zahtijevao mnogo više od samog talenta. Naporan ritam treninga, putovanja, prilagodbe različitim uvjetima, pritisak očekivanja i stalna potreba za napretkom bili su dio njezine svakodnevice. Kada je 2010. godine napustila profesionalno skijanje, završetak karijere nije značio samo zatvaranje jednog sportskog poglavlja, nego i suočavanje s promjenom identiteta, navika i životnog ritma.
Njezina priča otvara snažno pitanje vrijednosti koje društvo pripisuje uspjehu. Dok se sportaše često procjenjuje prema medaljama i rekordima, manje se govori o unutarnjem radu, emocionalnoj cijeni natjecanja i ljudskim osobinama koje ostaju kada se karijera završi. Ono po čemu se Nika najviše ističe jest upornost, koja nije ostala tek dio njezine sportske prošlosti, već je postala način na koji pristupa obvezama, ljudima i svakodnevnim izazovima. Za nju je disciplina navika koja se usađuje u čovjeka i postaje dio njegova načina razmišljanja.
U zanimljivom razgovoru, Nika se osvrnula na trenutke koji su je oblikovali, cijenu koju sa sobom nose ambicije, disciplinu koja joj je pomogla izgraditi karakter te važnost povjerenja u vlastiti instinkt. Ne skriva koliko joj je teško prihvatiti situacije u kojima nešto nije napravila najbolje što je mogla, ali istodobno priznaje da ju je život naučio kako nije svaki dan potrebno ispuniti konkretnim rezultatom da bi imao vrijednost. Posebno mjesto u njezinu današnjem svijetu zauzima sin Val. Majčinstvo joj je otvorilo prostor za mir, usporavanje i upoznavanje vlastite blaže strane.
Nika Fleiss ostavila je trag na sportskim stazama, ali ono što danas želi ostaviti među ljudima mnogo je jednostavnije i istodobno zahtjevnije od bilo kojeg rezultata. Želi da je pamte po dobroti, vedrini i spremnosti da pomogne te da iza nje ostane osjećaj da je osoba uz koju su se drugi osjećaju dobro.
TEŠKE BORBE KOJE OBLIKUJU ČOVJEKA
– Kada danas pogledam unatrag, na svoj sportski put, mislim da me ipak više oblikovalo ono što je bilo teško, loše, kada rezultat nije bio kao što sam očekivala, a znala sam dobro koliko sam uložila. Vrlo često sam se pitala, i to me najviše mučilo tokom karijere, zašto mi se rezultat ne vraća na način na koji ja ulažem u sve to. Kad si mlad, imaš milijun pitanja i tražiš odgovore ako treba i u zvijezdama. Danas iz svoje perspektive jednostavno vidim da je sve bilo upravo onako kakvo je trebalo biti.
DISCIPLINA KAO ŽIVOTNA ŠKOLA
– Sportska disciplina koju sport nosi sa sobom je po meni jedna od boljih stvari, stavki, koju jedan čovjek može uzeti kroz život. Ja sad recimo gledam svog sina kako odrasta i iskreno voljela bih mu saditi tu disciplinu od malena. I stvarno se trudim što god bolje mogu jer meni je ta disciplina zaista puno pomogla. Postoje disciplinirani ljudi, uredni ljudi, oni koji se drže nekih svojih načela, ali sportska disciplina je zaista nešto posebno. Kada vi jednostavno ništa drugo ne stavljate ispred toga. Znate kako izgleda vaš plan i program treninga, dobijete ga skoro godinu dana unaprijed. I to je za vas najvažnije. Nema tu sad kava s prijateljicom. Ništa nije bitnije od toga. Znači jesti, spavati, trenirati, natjecati se, putovati i tako u krug se to vrti. I kad je zaista ta disciplina na nivou, sve je puno lakše. Vi uđete u jednu tu rutinu i vama je to najnormalnije. Kao jutro probuditi se, otići u kupatilo, oprati zube i popiti kavu. Mislim da disciplina, odnosno garantiram, olakšava jako puno život. I ja se dandanas volim držati neke discipline u štogod da radim.
VJEROVATI SEBI I VLASTITOM INSTINKTU
– Da li bih radila nešto drugačije iz današnjih cipela s ovim iskustvom? Ono što bi sigurno promijenila, da mogu, je to da bi više vjerovala sebi i nekim svojim instiktima. A ono što morate isto tako znati, mi smo bili pioniri tog našeg sporta na tom nivou u ono doba i na nama su mnogi učili neke stvari. Opet ponavljam, uz najbolju namjeru. Svi su imali najbolju namjeru. Nekima je to pošlo za rukom i imali su sjajne rezultate. Moja karijera je bila kako je bila s nekakvim, ja bih rekla, srednje dobrim rezultatima. Sigurno da kad si među deset najboljih na svijetu se to može zvati uspjehom i dobrim rezultatom. Ali kad ste sportaš, profesionalni sportaš koji hoće bolje, onda vas prosječan rezultat više ne zadovoljava. Na kraju to je bio razlog zašto sam i odustala od sporta. Jer sam vidjela da više nisam sposobna, niti ja ali niti moj tim, da budemo na samom vrhu. Tako da mislim da sve u svemu, osoba kao što sam danas, ta moja upornost i vjera da će svaki dan izaći sunce bez obzira na sve, sigurno proizišla iz tih težih borba, ne onih lakših.
AMBICIJA, MIR I UŽIVANJE U ŽIVOTU
– Moram priznati da su se stvari izuzetno promijenile s rođenjem mog sina Vala. Do trudnoće sam zaista i dalje bila jako ambiciozna i smatrala sam da ako dan nije ispunjen, i ne da je neki rezultat opipljiv i kakav god, da to nije dan već da je bio bez veze te je definitivno krivo iskorišten. Moje malo dijete, kada je došlo u moj život, pokazalo mi je da se život sastoji od tišine, od mira, od toga da usporite i da vidite sve ono drugo oko sebe. Ne veže se sve uz ambicije u životu. Nije sve uspjeh, nije sve novac, slava, kako god okrenuli. Nikad nisam marila previše za novac. Da me danas pitate, ja ne znam za koliko novaca sam potpisala ugovor s nekim, koliko sam zaradila, jer mi to nije bilo bitno. Obožavala sam skijanje, obožavala sam taj sport, to što radim. I dandanas tako pristupam svemu što radim. Često dobivam mnoge kritike od svojih najbližih, ali ako me srce negdje vuče i uživam u tom što radim, najčešće ne pitam da li ću za to biti nagrađena ili koliko, jer u tome uživam i vidim u tome već neki dio nagrade.
Život je definitivno van svega toga. Mene je trudnoća koja me kovala za krevet i bolnicu te sam naučila da mir jako puno vrijedi. Spoznala sam jako puno o sebi, o nekoj svojoj ženskoj, nježnoj strani koja do tada nije smjela uopće izaći na vidjelo.
TRAG KOJI OSTAVLJAMO U LJUDIMA
– Općenito od početka pa dok je još trajala karijera i dok je ta prepoznatljivost među ljudima bila zaista na vrhuncu gdje doslovno nije bilo čovjeka koji vas ne bi prepoznao, već sam i tada na to gledala drugačije. Naravno da ti imponira, da ti ljudi čestitaju, da ti kažu svaka čast na svemu što radiš, ne može to svako, hrabro je. Ali i tada, sada pogotovo, više mi znači kad me ljudi prepoznaju po nekoj moje vedrini i dobroti. Kad ljudi vide moje lice, da to povežu s nečim dobrim i iskrenim, te da na taj način ostavim trag. Da ne bude bitno to što sam osvajala i da je to moje neko ime bilo upisano u nekoj sportske almanahe svjetskih uspjeha. Već da me pamte kao čovjeka. Da znaju da je to jedna dobra osoba koja je svima voljna pomoć i koja će se uvijek sa svima nasmijati i naći nešto dobro u drugima. Zaista nisam zlopamtila i kod mene svi imaju sto šansi. Bez obzira što često ta slika nekad bude iskrivljena, izgledom ili nekim lošim medijskim natpisima i istupima. Ako vas ne upoznaju živo, često imaju krivo mišljenje. Nije mi se jednom dogodilo da sam upoznala nekog koji je rekao kako ne može vjerovati kakva sam jer je mislio da sam posve hladnokrvna. Voljela bih da ljudi misle da sam jedna normalna, zdrava, vesela osoba, spremna uvijek pomoći, u bilo kakvoj situaciji.
POSLUŠATI VIŠE SVOJ INSTINKT
– Što bi ja rekla maloj Niki? Rekla bih joj da bi možda više trebala uživati u tom svom putu, u tim trenucima koji su gradili cijelu karijeru, a ne samo u datom trenutku koji je činio sam rezultat, utrka ili jedna vožnja. Cijeli taj fokus je bio kod mene previše usmjeren samo na izvedbe i utrke. Tu sam često izgorjela i to me užasno boljelo jer sam na treninzima bila puno bolja, puno brža.
Za vrijeme utrka i ja bi se samo blokirala od te silne želje za tim uspjehom, za tom pobjedom. Tako da bih joj definitivno rekla da je to bio jedan predivan put koji je trebalo toliko doživjeti, toliko divnih ljudi na tom putu, mjesta, kultura. Trebala je samo više uživati u svemu što ju je okruživalo, a ne biti toliko fokusirana na taj samo cilj koji je bio rezultat. Rekla bi da je trebala biti puno blaža prema sebi, u svakom pogledu. Više slušati taj svoj instinkt.
CIJELI FOKUS OKO DJETETA
– Danas me definitivno najviše veseli moj sin. S Valovim rođenjem, rekla bih da sam se ponovno rodila. Sportska karijera i skijanja su mi danas u nekoj sumaglici i sjetim se toga samo ako me netko podsjeti. Moj cijeli fokus je oko mog malog djeteta. Želim mu dati najbolje od sebe, pogotovo sad dok je tako malen, dok me treba, dok u njega treba usaditi sve ono što će ga formirati kao osobu, kao čovjeka s čim će otići u život. Kad pogledam njega, znam da sam točno tu gdje trebam biti, na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve to nekako dogodilo s razlogom kad je trebalo. Rekla bih da je Val moja olimpijska medalja zlatna, deset mojih neosvojenih olimpijskih medalje i kruna moje karijere, bez obzira što nema veze direktno s mojom karijerom. On je moja točka na i. Tu sam zatvorila neki svoj krug i pronašla sebe. On me zaista napravio boljom osobom u svakom smislu. (foto – Arhiva N.F.)