Umjetnost ne nastaje uvijek iz sigurnosti, nego upravo iz spremnosti da se zakorači u nepoznato, pogriješi, preispita vlastita ideja i dopusti drugima da je promijene. Njezina najveća vrijednost možda se ne nalazi samo u konačnom djelu, nego u svemu što se događa tijekom stvaranja, u susretu različitih osobnosti, neočekivanim otkrićima, trenucima sumnje i onoj posebnoj sinergiji kada pojedinačne ideje prerastu u nešto zajedničko. Takva filozofija stvaranja zahtijeva povjerenje, znatiželju i hrabrost da se napusti poznato, a upravo se kroz takav pristup umjetnosti oblikuje i profesionalni put Luke Mihovilovića.

Glumac, redatelj i dramski pedagog, Luka svoje umjetničko djelovanje gradi na istraživanju ljudskih odnosa, kreativnoj slobodi i razumijevanju kazališta kao prostora u kojem se ne oblikuju samo predstave nego i ljudi. Njegovo iskustvo obuhvaća različite kazališne uloge i suradnje, od pokretanja Dramskog studija „Raičević” u Subotici 2010. godine do devetogodišnjeg djelovanja u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula.

Posebno mjesto u njegovu radu zauzima dramska pedagogija, kroz koju je posljednjih godina radio s djecom, mladima, odraslima i osobama starije životne dobi. Suradnja s Marijanom Peršić i Andreom Gotovinom u Dramskom i plesnom studiju INK dodatno je obogatila njegovo iskustvo rada s različitim generacijama i njihovim osobnim pričama.

Uz kazališno iskustvo, završio je i poslijediplomski program iz Event Managementa i marketinga, otvarajući prostor novim profesionalnim smjerovima. Nakon odluke da zaključi svoje devetogodišnje poglavlje u INK-u, okreće se samostalnim izazovima, ali ostaje povezan s kazalištem s projektom „INKLUZIJA U INK”.

U njegovu promišljanju umjetnosti posebno se ističe uvjerenje da stvaranje ne smije biti ograničeno strahom od pogreške, unaprijed zadanim očekivanjima ili potrebom za sigurnim odgovorima. Naprotiv, upravo neizvjesnost, otvorenost prema drugima i spremnost na istraživanje omogućuju nastanak autentičnih umjetničkih trenutaka. O tome kako nastaje predstava, što dramska pedagogija može pružiti čovjeku i zašto je ponekad potrebno napraviti korak u nepoznato, govori kroz iskustva koja su obilježila njegov dosadašnji put i promišljanja koja usmjeravaju ono što tek dolazi.

REDATELJ MORA IMATI VIZIJU, ALI I DOVOLJNO POVJERENJA U LJUDE
– Kao redatelj često imam snažne vizualizacije o tome kako želim da određeni dijelovi predstave izgledaju i kako će biti predstavljeni publici. Ako me tekst već nakon prvog čitanja omađija i počnu se nizati slike i ideje, za mene je to uvijek dobar znak. Međutim, iznimno se uzdam u ljude s kojima radim, bilo da su to profesionalni glumci, mladi iz dramskog studija, autorski tim ili ekipa koja kasnije opslužuje predstavu. Svatko od njih može donijeti nešto što ja, koliko god imao jasnu viziju, nisam mogao predvidjeti. Najljepši su mi trenuci na probama kada se dogodi nešto potpuno neočekivano, a toliko točno u odnosu na ono što stvaramo. Ponekad možeš beskrajno planirati neki prizor, ali dok ga ne isprobaš u prostoru, zapravo ne znaš funkcionira li. Dogodi se i da zapneš u slijepoj ulici, a onda netko od kolega iznese ideju koja odjednom sve otključa. Upravo za takvim trenucima tragam u svakom novom procesu. Kada svi zajedno radimo na istoj stvari i dogodi se ona gotovo neopisiva sinergija u kojoj se susretnu različite ideje, iskustva i senzibiliteti. Tada predstava prestaje biti samo moja početna zamisao i postaje naše zajedničko djelo. Zato se ne bojim odustati od početne ideje ako se pojavi nešto bolje ili istinitije. Redatelj mora imati viziju, ali i dovoljno povjerenja u ljude s kojima radi da dopusti predstavi da iznenadi i njega samoga.

KAZALIŠTE U KOJEM STE SIGURNI UVIJEK JE DOSADNO
– Budući da sam često s obje strane, kao glumac u odnosu na nekog redatelja i kao redatelj u odnosu na glumca, uvijek razmišljam o tome što bi meni predstavljalo problem da sam na mjestu onog drugog i na koji način tome pristupiti ili se pripremiti. Redatelj mora biti ekstremno informiran i načitan o materijalu koji radi, a glumac isto tako mora biti informiran o svom liku, odnosima koji ga vežu za priču i o istini tko je zapravo ta osoba. Čitajući tekst prvi put, svi mi suosjećamo s likovima u priči i intuitivno tragamo za istinom u tim odnosima. Ali kada tu istinu pokušamo dostići u procesu proba, to je uvijek strašno naporno, bolno i neuhvatljivo. To osjeća glumac koji se s time bori, ali i redatelj koji ga gleda i traži načine da mu pomogne. Onog trenutka kada glumac prestane razmišljati o tome tko ga gleda, kada prostor oko njega prestane biti scenografija i postane doista prostor u kojem se zbiva život, život prema kojem je nešto jednom napisano, tada se počinje sabijati istina oko njega i cijele predstave. E, to je onda to.
Tako da je moj odgovor – uvijek izvući ono što je novo, što iznenađuje. Teško je, ali je uvijek vrijedno. Ono što se zna od prije, što je već mnogo puta ponovljeno, istovremeno je i površno, a samim time neuzbudljivo i očekivano. A kazalište u kojem ste sigurni uvijek je dosadno.

KADA PREDSTAVA POČINJE ŽIVJETI VLASTITIM ŽIVOTOM
– Tijekom rada na predstavi i procesa proba, redatelj vodi ekipu prema svojoj ideji. Pred sam kraj, kada se uđe u proces generalnih proba, što je najčešće otprilike sedam dana prije premijere, glumci i ekipa koja tehnički opslužuje predstavu već znaju što i kada treba napraviti. Tada predstava počinje živjeti svoj život. Mislim da je za redatelja najčudniji osjećaj upravo onaj dva ili tri dana prije premijere, kada samo sjedi, gleda i više ništa ne mijenja. Shvaća da je njegov posao zapravo završio. Iako se nerijetko dogodi da se neke stvari dotjeruju i nakon premijere.

KAZALIŠTE NAM DAJE PRILIKU DA NAPOKON NEGDJE BUDEMO
– Kazalište bi trebalo biti mjesto koje zaustavlja svakodnevnu vrevu, mjesto na kojem ćemo na neko vrijeme stati i odmaknuti se od svega što nas mori. Ulazak u kazalište i pristanak na doživljaj koji nas tamo čeka naša je odluka. Nekome kazalište služi kao razbibriga pa bira lakše teme i sadržaje koji će ga razveseliti, dok netko drugi traži dubinu u svemu pa će birati upravo suprotne programe. Ali vrijeme u kojem živimo mijenja i kazalište, od tema kojima se bavi do načina produkcije. Puno je umjetničkih organizacija i slobodnih umjetnika koji sami moraju osmišljavati i producirati svoje predstave kako bi mogli opstajati. Često se zato postavljaju komadi za koje se unaprijed zna da će polučiti komercijalni uspjeh. Od nečega se mora živjeti, naravno, samo je loše kada to prevlada. Upravo takve produkcije ponekad pribjegavaju kojekakvim rješenjima koja nisu baš uvijek kvalitetna. Ali kazalište, pogotovo INK, ima neku posebnu atmosferu koja zaustavlja svakodnevicu i tjera vrijeme da sporije prolazi. U tom prostoru čovjek se može doista odmaknuti od svega što ga okružuje, ali ne nužno i pobjeći od sebe. Naprotiv, možda se upravo tamo, u toj tišini, susretne sa sobom više nego igdje drugdje. I mislim da je to jedna od najvećih vrijednosti kazališta danas, u svijetu koji nas neprestano tjera da nekamo žurimo, ono nam daje priliku da napokon negdje budemo.

JOŠ SMO SRETNIJI I PONOSNIJI KADA POLAZNICI POSTANU DOBRI I ISPUNJENI LJUDI
– Nekako se cijeli život susrećem s radom s djecom i mladima. Dok sam radio u Subotici, 2010. godine otvorio sam Dramski studio „Raičević”, koji je bio dio dugogodišnje Baletne škole „Raičević”, i radili smo čuda. Tada sam shvatio da je dijeljenje znanja i vremena zarad stvaranja s mladima neprocjenjiv osjećaj. Djeca i mladi igru, koja je temelj glume, proživljavaju na neki način koji mi odrasli uvijek iznova pokušavamo dostići. Njima prirodno dolazi ono što mi moramo dozivati, pozivati i kopati po sebi da bismo ponovno pronašli. Posljednje tri godine radio sam kao pedagog u Dramskom i plesnom studiju INK, uz svoje kolegice Marijanu Peršić i Andreu Gotovinu, s kojima sam provodio predivne dane radeći s nekoliko grupa mladih, odraslih i grupom 65+. To je period koji mi je mnogo otkrio o meni samome. O strpljenju, davanju i ulaganju najviše. Rad u grupama traži od vas trenutnu fleksibilnost. Ne znate što će vas dočekati kada uđete u prostor jer svaki je dan svima nama drugačiji. Netko je dobio lošu ocjenu, netko ima problema s roditeljima, netko je zaljubljen, netko je imao loš dan na poslu, netko ima problema sa zdravljem. Sve to nekako trebate s radošću nositi. Ali fascinantno je kako vas rad s njima vrati u neke periode vlastite mladosti u kojima niste riješili neke svoje dvojbe i strahove, a sada ih prepoznajete kod njih i ponovno imate priliku raditi na njima. Kazališni prostor djeci koja ga odaberu postaje njihov. Oni se u njemu osjećaju slobodno i dopuštaju si biti ranjivi. Na tom putu spoznaju sebe i shvaćaju da, iako su možda malo drugačiji od drugih, već sada imaju svoje mjesto na kojem se mogu osjećati sigurno i dobrodošlo. U tom prostoru, koristeći razne glumačke metode i metode dramskog odgoja, potičemo ono najkvalitetnije u njima, a to je svijest o sebi, svojim postupcima i odlukama. Drago je svima nama kada netko od naših polaznika postane umjetnik, upiše akademiju ili nam se kasnije vrati kao profesionalac. Ali još smo sretniji i ponosniji kada postanu dobri i ispunjeni ljudi. A mislim da ih upravo za to dramski studio i kazalište najbolje pripremaju. Velika ulaganja uvijek se još više vrate. Biti im mentor i tutor na njihovom putovanju bila je prije svega čast, a onda i neopisiva radost. Nadam se da su naučili zauzeti se za sebe i svoje stavove, razlikovati dobre od loših odluka, vjerovati u sebe, ali i nadasve biti i ostati samokritični. A kada govorim o starijim polaznicima, nadam se da su shvatili da su godine samo broj. Da se sve one želje koje su imali u mladosti i dalje mogu ostvariti, da za njih nije kasno i da godine ne moraju biti nikakvo ograničenje. Jer prepuštanje u sve punog srca nikad ne može biti pogrešno.

GREŠKA JE TAKOĐER DIO TRAGANJA
– Strah od greške i jest jedina prepreka kreativnosti. Nitko nikada u ovom poslu nije napravio ništa iz prve. Možda netko i jest, ali možete onda misliti gdje bi ta osoba bila da je nešto pokušala i drugi put. Prihvatiti da ćeš često izgledati blentavo, šašavo, neistinito u procesu proba najbolja je stvar koja ti se kao umjetniku može dogoditi. Jer ti upravo to omogućuje da se zezaš i igraš i da s radošću pronalaziš rješenja, koliko god ozbiljan bio materijal kojim se bavimo. Redatelji koji to ne razumiju i traže od glumca da odmah i sada nešto stvori jedni su od onih s kojima je jako teško raditi. Uglavnom radite jednom i nikad više. Tako da griješiti se mora ako mislite napraviti nešto autentično, jer greška je također dio traganja. A isto je to kao i sa svim drugim vještinama. Nitko nije prvi put stao za štednjak i pripremio jelo vrijedno Michelinove zvjezdice.

ČUDAN OSJEĆAJ NEKE TIŠINE
– Nakon premijere uvijek ostaje čudan osjećaj neke tišine. Pogotovo nakon odigrane predstave. Adrenalin je i dalje jak, ljudi slave premijeru u foajeu, a vi se vratite na praznu pozornicu pred kojom su maloprije sjedile stotine ljudi i gledate ponovno u to prazno gledalište u koje ste isto tako gledali dva mjeseca dok ste pripremali predstavu. A ono je sada potpuno drugačije. Puno radosti i mira, ako je premijera bila dobro prihvaćena od publike. Kada kao glumac radite predstavu, potrebno je nakon premijere stati i dati vremena da vam se tijelo vrati u balans. Dva ste ga mjeseca prilagođavali nekoj drugoj osobi, balansirajući između nje i privatnog života. Kao redatelj to je drugačije. Priprema počinje puno prije prve probe s glumcima i vi ste kolovođa koji određuje brzinu, ali premijere uvijek imaju osjećaj kao da ste se zaustavili s 300 na nulu. S ove strane gledališta ste sami dok glumci imaju jedni druge na sceni. Možda su se redatelji već navikli na taj osjećaj, možda im to i odgovara, ali kada ste i glumac i redatelj, ta dva svijeta znaju nedostajati jedan drugome.

MOJA GODINA METAMORFOZE
– Ova je godina definitivno moja godina metamorfoze. Odlučio sam nakon punih devet godina otići iz INK-a i krenuti u nove samostalne izazove. INK je bio i ostat će mjesto na kojem sam izgradio snažne temelje, mjesto na kojem sam imao otvorene ruke i podršku za mnoge svoje ideje, ali je postao i mjesto na kojem smatram da sam u ovim okolnostima dosegao svoj maksimum. Ove sam godine završio i poslijediplomski program iz Event Managementa i marketinga, što je na neki način dodatno otvorilo vrata novim profesionalnim putovima. Tu je i projekt „INKLUZIJA U INK”, koji INK provodi do početka 2028. godine, a čiji sam voditelj, tako da ću i dalje biti blizu INK-a i svih divnih aktivnosti koje nas čekaju, namijenjenih različitim osjetljivim skupinama djece, mladih, odraslih i osoba starije životne dobi. „INKLUZIJA U INK” projekt je sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda plus (ESF+) i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Okupit će vrsne pedagoge i voditelje koji će tijekom dvije godine otvoriti vrata kazališta skupinama koje često nemaju priliku biti dijelom kazališnog procesa. Aktivnosti će biti namijenjene gluhim i nagluhim osobama, slijepim i slabovidnim osobama, osobama s Downovim sindromom, djeci, mladima, osobama starijima od 65 godina te osobama s psihosocijalnim teškoćama. Slijedi snažan i važan period za INK i zajednicu oko njega. Radujem se neopisivo svemu što nas čeka i onome što će nam ostaviti nakon. (foto – Jelena Janković)

SHARE