Često se žalimo radi raznih problema i svega što nemamo, a da, pritom, nismo niti svjesni koliko smo u biti bogati. Teuta Hodžaj nas je u više navrata oduševila svojom energijom pa tako i svojim fotografijama s putovanja. Dok su neki završili sa svojim odmorom na plažama, drugi tek počeli, mi smo se s Teutom zaustavili na njenom putovanju u Zanzibar, odredište koje nije bilo na njeno karti želja, ali instinkt ju je poveo tamo i dao veliku pouku života.
NESUĐENO ODREDIŠTE
– Nisam tip osobe koja planira unaprijed svoja putovanja i stvara si itinerare. Kao i u svemu u svom životu, tako je i s putovanjima, prepuštam se svojem instinktu. U meni se prvo pobudi želja vezana uz znatiželju te se prepuštam razmišljanju hoće li takvo putovanje biti dobro ili ne za mene. O svemu što imam namjeru učiniti, preispitam svoju unutarnju želju želim li to zaista ostvariti. Zanzibar nije bila zemlja koja se nalazila na mojoj karti želja na koju su bili Vijetnam, Kambodža, Bali i Filipini. Između njih četiri odabrala sam Bali budući da mi je prijateljica bila tamo i dala mi je smjernice gdje i što mogu pronaći tamo. Otišla sam kupiti kartu, no kartica prilikom plaćanja, iako je bilo sredstava na računu, tom prilikom nije prošla. Nisam imala vremena pozabaviti se time jer me čekala jedna obaveza u Zagrebu. Nakon povratka iz Zagreba, vidjela sam će Bali imati kišu cijeli mjesec. Imam feeling da mi je nešto htjelo dati do znanja da to nije najbolji trenutak za Bali.
ODLUKA PREMA OSJEĆAJU
– U razgovoru s klijenticom na kavi čula sam za Zanzibar. Ispričala mi je kako ponovno ide u Zanzibar jer se nije dovoljno provela kad je bila godinu dana prije. Spomenula mi je Zanzibar tijekom još jedne kave i povela sam se svojim osjećajem i kupila dvije povratne karte, za moju sestru i mene, pet dana prije samog polaska. Prva tri dana sam unaprijed bukirala jer mi je vrlo bitno da u početku sve krene kako treba. Mogu priznati kako se nikad u životu nisam bolje provela nego tamo. U tom periodu dogodila mi se jedna prekretnica u životu. Tamo sam si posložila misli, zadivila me energija koja me je ondje dočekala i pratila. Upoznala sam domoroce koji tamo žive od svog rođenja do ljudi koji se stalno vraćaju među kojima sam srela i poznanike koji tamo dolaze na godišnji.
HAKUNA MATATA
– Od svega što sam vidjela i doživjela, mogu reći da me je najviše dojmila upravo ta energija koja tamo vlada. Mislim da ne bi mogla tamo živjeti zbog uvjeta života. Nije mi bilo lako vidjeti onu jadnu djecu koja žive u tamošnjim sirotištima i njihovim školama i zamislila sam se malo tada te shvatila koliko je nama lijep život u Istri iako se stalno žalimo. Zbog te djece, ukoliko me se dogodi u životu jedan klik, možda bi i mogla živjeti tamo ukoliko bi mi osigurali normalan smještaj s vodom i krevetom.
Upravo taj boravak u Zanzibaru dovede te da razmisliš o životu i svojim prioritetima, da se pitaš zašto u biti radiš cijeli život, čemu svi ti životni planovi, zašto toliko kupuješ i tako dalje. Shvatiš da ti je sve to najmanje bitno u životu. Veliko je bogatstvo ležati ispod te palme a da te pritom nitko ne zamara, a s druge strane vidiš svu tu djecu koja ti se vesele se ti baviš s njima, jer si mi dao malo pažnje. Ono što me s druge strane jako boljelo jest činjenica što ta ista djeca nemaju nužnu zdravstvenu skrb i njegu koju djeca trebaju imati. Vidi se kod veće djece kako imaju krive kukove i posturu tijela. Nemaju ni pedijatre ni fizioterapeute. Nemaju nikog tko će im reći da s tom djecom treba vježbati. Zbog svih tih nemara i nebrige, izrastu krivo kosti i sve im bude otežano u životu. I kad takve stvari vidiš u 21. stoljeću, misliš si kako si biti sretan jer ti možeš birati kad ćeš vježbati, kad nećeš vježbam, koliko novaca ćeš uložiti u sebe. U Zanzibaru ljudi žive od 5 dolara dnevno. Uvijek si kažem: „Idi da shvatiš zašto moraš da se vratiš!”. Smatram to velikom istinom jer ne znam da li bi ja mogla živjeti pod takvim uvjetima nakon životnog iskustva kojeg imam otprije, ali posjet toj zemlji mi je jako otvorio oči. Pitala sam se o čemu se mi sve brinemo i sve bolesti koje imamo što oni ne znaju i niti se ne terete time i lijepo im je. Ljudi u Zanzibaru su zaista skromni i imam dojam da žive posve pod pravilom hakuna matata, odnosno da je život lijep, a u biti radi njihovog zdravstvenog stanja i siromaštva u kojem žive, život im nije lijep. Jedno je nešto ne imati materijalno, a drugo je ne imati zdravstvenu skrb koja je više nego potrebna kako bi se dugi niz osoba mogla normalno kretati i funkcionirati. Vjerojatno imaju neke bolesti za koje niti ne znaju da ih imaju. Radi spomenute energije, sve te djece i ljudi te prekrasnih plaža, vratila bih se ponovno u Zanzibar jer mislim da tamo nisam završila priču.