Neprorađene emocije, stari obrasci i pritisak savršenstva često nas udalje od sebe i ljudi koje volimo. Ipak, svaka promjena počinje onda kada zastanemo, poslušamo sebe i preuzmemo odgovornost za vlastite osjećaje i odnose. Nije slabost mijenjati se, upravo je to znak sazrijevanja, hrabrosti i autentičnosti.
Ne moramo biti savršeni roditelji, partneri ili ljudi. Dovoljno je da budemo prisutni, iskreni i spremni učiti iz pogrešaka. Ravnoteža se ne postiže preko noći, nego kroz male svakodnevne korake, razumijevanje i povezanost. Kada njegujemo sebe, lakše gradimo zdrave odnose s drugima i stvaramo prostor za rast — i svoj i tuđi.
Upravo u tu važnu tematiku emocionalne svjesnosti, odnosa i osobnog razvoja uvodi nas edukantica psihoterapije Alenka Kralj, otvarajući pitanja koja nas potiču na dublje razumijevanje sebe, svojih odnosa i svijeta u kojem živimo.
NEPRORAĐENE EMOCIJE
– Neprorađene emocije jesu osjećaji s kojima se nismo pozabavili, nismo ih razumjeli, osvijestili niti proradili ili možda nismo ni imali prilike uočiti da bi to bilo korisno. Umjesto toga skloni smo ih potiskivati, bilo da se radi o sitnim svakodnevnim situacijama ili potresnim iskustvima. Znamo si reći: „Dobro je, prošlo je, mogu ja to sam“, ne shvaćajući da takav pristup može imati posljedice i za nas i za ljude oko nas. Nesuоčavanje i neprorađivanje vlastitih emocija može dovesti do toga da nesvjesno očekujemo da drugi nose naše emocionalne terete. Kada ta očekivanja usmjerimo prema drugoj odrasloj osobi, ona ih ima priliku prepoznati i odgovoriti ili ne, ovisno o mogućnostima i vlastitim nesvjesnim obrascima. Nažalost, ponekad taj teret prebacujemo i na djecu. Primjerice, kada roditelj kaže da mu je dijete „najbolji prijatelj“, to nikako nije zdrava uloga za dijete. Dijete treba biti dijete, a roditelj treba svoje potrebe za prijateljstvom zadovoljavati u odnosima s drugim odraslim osobama. Rad na osvještavanju vlastitih nesvjesnih procesa je put ka autentičnosti. Naučimo jasnije izražavati svoje potrebe i želje, uz prihvaćanje da druga osoba na njih može, ali i ne mora odgovoriti ili ih zadovoljiti.
JA SAM TAKAV/TAKVA I GOTOVO
– U svaki odnos dolazimo sa svom svojom prošlošću, iskustvima, povredama i mnogim nesvjesnim obrascima ponašanja, što utječe na način na koji se povezujemo s drugima. Izjava „ja sam takav/takva i gotovo“ ostavlja nas zaglavljenim u starim obrascima, oslabljuje unutarnju motivaciju za promjenu, sazrijevanje i osobni rast. Zbog toga je teže prihvatiti da promjena u odnosima ponekad traži vrijeme, trud i suočavanje s vlastitim pogreškama. Ponekad, kada povrijedimo drugu osobu, želimo da se odnos što prije vrati u normalu, jer nam je teško trpjeti bol partnera zbog vlastite pogreške. Pritom zaboravljamo da je povjerenju nakon povrede potrebno vrijeme. Prema Bruce Muziku, možemo govoriti o tri faze ljubavi. Prva je romantična faza, obilježena zaljubljenošću i idealizacijom. Druga je faza borbe za moć, u kojoj oba partnera pokušavaju prilagoditi odnos sebi, što često dovodi do konflikata i osjećaja napadnutosti. Mnogi odnosi ostaju zaglavljeni upravo u toj fazi, što može voditi do prekida ili trajnog nezadovoljstva. Ponekad se cijeli brak ili pak cijeli život provede u drugoj fazi. Ako se ta faza uspješno prebrodi, dolazi treća faza, faza zrele ljubavi. Ona se temelji na međusobnom poštovanju, prihvaćanju i razumijevanju. U toj fazi partneri ne odustaju od sebe, ali stvaraju zajednički prostor u kojem se usklađuju, rastu i njeguju odnos koji odgovara objema stranama. Zato „ja sam takav/takva“ nije znak stabilnosti, nego česti znak zastoja u osobnom i odnosnom razvoju. Nemoguće je sazrijevati, a ne mijenjati se.
PODRŠKA I POVEZANOST U RODITELJSTVU
– U praksi susrećem roditelje koji su izloženi velikoj količini informacija iz medija, od stručnjaka i kvazi-stručnjaka, koje su često neprovjerene i međusobno kontradiktorne. To stvara zbunjenost i osjećaj kaosa, često uz katastrofična predviđanja o posljedicama određenih postupaka u odgoju. To je jedan od razloga zbog kojeg roditelji osjećaju snažan pritisak i odgovornost, kao da svaka njihova odluka ili propust mogu imati dugoročne negativne posljedice na dijete. Težnja ka savršenstvu dodatno ih opterećuje, iako je ono nedostižno. Važno je naglasiti da je ključ u cjelokupnom odnosu prema djetetu, uz razumijevanje da i roditelji i djeca imaju dobre i loše dane. Dodatni izazov predstavlja nedostatak vremena. Roditelji su često preopterećeni poslom, rade više od osam sati dnevno, troše vrijeme na putovanja, gužve i administrativne obaveze. Uz to, životni troškovi rastu, a želja da se pruži što više često dovodi do zanemarivanja onoga što nam je najpotrebnije, a to je vrijeme, pažnja i iskreni interes u odnosima. Za razliku od nekada ranije, kada je odgoj bio odgovornost šire zajednice (obitelji, susjeda, učitelja), danas se ta uloga uglavnom svodi na roditelje ili na jednog roditelja. To dodatno povećava osjećaj opterećenosti i nesigurnosti. Pogreške u odnosima i odgoju su neizbježne, ali ono što je najvažnije jest kako reagiramo nakon, možemo li čuti ili prepoznati grešku, preuzeti odgovornost, ispraviti je ako je moguće i otvoreno komunicirati, a ne gurati pod tepih.
DIGITALNO NASLIJEĐE
– U razgovoru generacija ponekad se pojavljuju rečenice poput: „U naše vrijeme bilo je bolje“ ili „mi smo to radili drugačije“. Takve stavove smo i sami slušali od svojih roditelja, a sada ih prenosimo na mlađe generacije. Time zaboravljamo vlastitu odgovornost, svijet u kojem današnja djeca odrastaju zapravo smo mi oblikovali. Djeca dolaze u okolnosti koje ih dočekuju, uključujući digitalni svijet, društvene mreže i stalnu dostupnost informacija. Nisu oni stvorili takav način života, nego su se u njemu našli. Zato nije opravdano kriviti ih zbog toga. Taj prostor je danas, i na sreću i na žalost, važan dio njihove socijalizacije. Umjesto potpunih zabrana, važnije je postaviti granice i strukturirati vrijeme. Roditelji, kao stariji i iskusniji, mogu ponuditi alternative i poticati ravnotežu između virtualnog i stvarnog svijeta. Usmjeravati ali i razumjeti, potrebe, iskustva i razvojne faze. Također, pokazati interes za njihov svijet i omogućiti im da se, u određenoj mjeri, sami nose s izazovima. Danas pomislimo da znamo sve i miješamo se u sve, umjesto da dopustimo stručnjacima da rade svoj posao, odnosno da svatko od nas radi ono što najbolje zna, a to ne može biti sve. Ključ je u ravnoteži, voditi dijete, ali mu istovremeno dati prostor za rast i razvoj. Ne hitajmo u perfekcionizam, ravnoteža je i izazov i proces, ne može biti ostvarena instant, niti svakoga dana, u svakoj minuti ili svakoj situaciji. I nemojmo misliti da samo zato jer smo stariji da znamo što se događa u njihovom svijetu, jer „mi smo to prošli“, nismo, to je njihov jedinstven doživljaj. Ono što može pomoći jest da zbilja slušamo i osluškujemo svijet mladih ljudi, da budemo znatiželjni ali ne i nametljivi, da ih upoznajemo, to nam može rasvijetliti put prema ravnoteži. Isto važi i za odnose s odraslim osobama.
IDEMO PO REDU
– Očuvanje vlastitog identiteta i briga o sebi jedni su od temelja zadovoljne odrasle osobe, zadovoljnog partnera, prijatelja ili roditelja. Kada smo O.K. sa svojom autentičnošću ne gubimo se u tuđim procjenama ili očekivanjima. Kada smo emocionalno stabilni i zadovoljni sobom, ne tražimo ispunjenje vlastitih potreba isključivo kroz druge nego ih primarno prepoznajemo i njegujemo u sebi. (foto-Petra Tadić Majetić)