U svijetu u kojem uvijek tražimo uzroke svojih reakcija u sadašnjosti, zaboravljamo da odgovori leže mnogo dublje, odnosno u prvim iskustvima, odnosima i osjećajima koji su nas oblikovali prije nego što smo ih uopće mogli razumjeti. Djetinjstvo nije samo uspomena, već temelj na kojem gradimo sebe, svoje odnose i način na koji doživljavamo svijet.
O toj složenoj i često nevidljivoj povezanosti govori nam edukantica psihoterapije Alenka Kralj, koja kroz stručnu perspektivu objašnjava kako rani razvoj, odnos s roditeljima i emocionalna iskustva oblikuju naš život.
UTJECAJ DJETINJSTVA
– Djetinjstvo je jako važan period našeg života. Ako imamo sreće, provedemo ga u igri i zabavi, ali ono ponekad nosi i svoje boli i strahove posebno ako kao djeca odrastamo uz emocionalno nezrele odrasle osobe koje nas okružuju. Važan je i prenatalni period, odnosno razdoblje u majčinoj utrobi. Beba pamti, možda neće moći prepričati događaje, ali tijelo pamti. Isto vrijedi i za prve tri godine života, pa i kasnije. Primjerice, u odrasloj dobi ponekad reagiramo na neku situaciju i svjesni smo da je reakcija pretjerana i ne odgovara trenutnim okolnostima, ali je osjećaj toliko preplavljujući da ne možemo racionalno razmišljati dok taj val emocija ne prođe. Ponekad, čak i uz velik trud ne uspijevamo točno dokučiti uzrok, ali moguće je da se dio naših povreda krije upravo u predverbalnom razdoblju, koje je zapamtilo naše tijelo. Manje poznato je da se trauma može prenositi i generacijski, s djedova na djecu, na unuke i dalje kroz obitelj. Nova istraživanja pokazuju da je EMDR jedan od terapijskih pristupa koji može utjecati na epigenetske promjene, na to kako se geni izražavaju, a posljedično na “iscjeljenje” generacijske traume. Prema Ericu Bernu, tvorcu transakcijske analize, svaki čovjek do šeste ili sedme godine oblikuje svoju životnu priču, koja kasnije u velikoj mjeri utječe na način na koji živi. Dobra je vijest da se ta priča može mijenjati kroz psihoterapiju ili kroz velike životne pomake i iskustva. Mijenjati se možemo u svakoj životnoj dobi.
PUSTI GA DA PLAĆE – JAČA PLUĆA
– „Pusti ga da plače, jača pluća”, to jednostavno nije točno i ne može biti gore od toga. Beba zapravo nema drugi način da vas dozove, osim plača. Kada je gladna, kada joj je previše podražaja, kada treba presvlačenje ili kada procesira iskustva, ona nam to govori kroz plač. U prvim mjesecima života beba ne plače zato da “manipulira” u odraslom smislu razumijevanja. Ona se u tom razdoblju uči osnovnom povjerenju u svijet, i zato je važno odgovarati na njezin plač jer ona ne može racionalno razumjeti što se događa, nego se bori za osjećaj sigurnosti i preživljavanje. Svakim plačem ona traži regulaciju i kontakt. Ako se na to ne odgovara, beba ne „ojača”, već se iscrpi, povuče i emocionalno se prepustiti. Na taj način uči da svijet nije sigurno mjesto, da njezine potrebe nisu bitne i da nije dobrodošla. Zato je važno na bebin plač reagirati i učiti je da je dobrodošla i sigurna. Naravno, s vremenom se ne reagira uvijek odmah i bez odgode i to je u redu. Kasnije upravo ta, postupna odgoda odgovora, pomaže djetetu razvijati toleranciju na frustraciju, što je važna priprema za kasniji život i odraslu dob.
ULOGA MAJKE I OCA
– U odgoju su važni i majka i otac, odnosno važne su i muške i ženske figure. Ponekad se to na našim prostorima zna pogrešno tumačiti, pogotovo zato što se tradicionalno smatralo da je majka ta koja je zadužena za trudnoću i odgoj djece, a muškarac za prehranjivanje obitelji, iako, stvari se polako mijenjaju. Majka je često ta koja doji, hrani, presvlači i kupa dijete te je najčešće više s njim u ranom razdoblju života. Naravno, govorimo o stereotipnim obrascima, ali upravo iz njih je važno izvući zaključak da su i mama i tata podjednako važni. Kada kažem podjednako, mislim na različite, ali komplementarne uloge. Majka i beba su najpovezanije, jer je beba već imala povezanost s majkom tijekom trudnoće. Otac tek kasnije upoznaje dijete, ali je vrlo važno da se i on uključuje već tijekom trudnoće, da sudjeluje na pregledima, da se povezuje s bebom, da joj govori i stvara odnos s njom i prije rođenja. Od prvog dana bebinog života, odnosno od poroda, nastavlja se simbioza između majke i djeteta. U tom razdoblju majka svoje potrebe stavlja u drugi plan i prvenstveno odgovara na potrebe djeteta. Otac tada ima itekako važnu ulogu da podrži majku i pomaže u zadovoljenju njezinih potreba, kako bi se održala zdrava obiteljska ravnoteža, u ovom slučaju „triada“. To ne znači da žena treba zaboraviti na sebe ili ono što voli, naprotiv, što se prije vrati sebi i svojim interesima na zdrav i siguran način, to je bolje i za nju i za bebu. Kada prođe najosjetljiviji period, važno je da se majka postupno ponovno povezuje sa svojim potrebama, interesima i stvarima koje je ispunjavaju, kako bi i dalje ostala prisutna kao cjelovita osoba u svom životu, a samim time i zadovoljnija majka.
TRADICIONALNE ULOGE
– Zapravo više ne živimo tradicionalni način života u kojem je majka bila isključivo kod kuće i brinula o djeci, a otac taj koji je prehranjivao obitelj. Iako se u praksi još uvijek često nalazimo u nekoj tranzicijskoj zoni, gdje su uloge nejasne. Tako danas očevi nisu samo oni koji prehranjuju obitelj, niti su majke isključivo one koje brinu o djeci. I kućanski poslovi i svakodnevne obaveze sve se češće dijele među roditeljima ili bi barem trebali biti podijeljeni ukoliko su oba roditelja i „hranitelji“. Iako u stvarnosti to ponekad izgleda drugačije, jer nas i dalje prati tradicija, kako kod muškaraca tako i kod žena, odnosno majki i supruga, koje mogu nesvjesno poticati takve tradicionalno podijeljene uloge. A i samo društvo još se nije u potpunosti prilagodilo novoj organizaciji uloga. Zbog toga je jako važno da se roditelji dogovore oko načina koji najbolje funkcionira unutar njihove obitelji i njihovog svakodnevnog života s djecom. Naravno da će uvijek postojati potreba za kompromisom, ali važno je da to bude zdrav kompromis, prilagodba s obje strane, a ne jednostrano očekivanje ili rigidna podjela uloga. Bitno je da se ne ostaje u ideji da su jedni “za jedno”, a drugi “za drugo”, nego da se uloge oblikuju prema stvarnim potrebama obitelji.
INTEGRACIJA JAZA (GAPA)
– Integracija gapa odnosi se na proces u kojem osoba, često nesvjesno, u sebi prepoznaje i usvaja određena ponašanja svojih roditelja. Vjerojatno se svatko od nas prije ili kasnije uhvati u nekom obrascu ponašanja svog oca ili majke. Često su to upravo ona ponašanja za koja smo nekada govorili: „Ovo ja sigurno neću raditi” ili „Ovako ja neću kada odrastem.”. Ono što se zapravo događa jest da, ako je jedan roditelj emocionalno udaljeniji, rigorozniji ili ne uspijeva zadovoljiti neku važnu dječju potrebu, dijete može internalizirati upravo to neadekvatno ponašanje roditelja, odnosno njegov način ponašanja i funkcioniranja u određenim situacijama ili pod određenim podražajem. Na taj način dijete nesvjesno pokušava postati sličnije tom roditelju, kao da time smanjuje emocionalnu udaljenost između sebe i njega te povećava šansu za povezanost, prihvaćanje i bliskost. Još je važno naglasiti da život nije „dan” od roditelja, nego dolazi kroz roditelje. Dijete nije produžetak roditelja, nego zasebno biće. Iako je u početku potpuno ovisno, ono ima vlastiti identitet i svoj razvojni put. Proces separacije, odnosno odvajanja i razvoja djeteta u samostalnu osobu, prirodan je i nužan. Međutim, ako roditelj od početka ne prepoznaje dijete kao odvojeno biće, može doći do poteškoća u tom procesu. Tada se teret separacije često prenosi na dijete, češće na kasnije odraslu osobu, i taj proces može biti vrlo bolan.
RODITELJI I DJECA
– Važno je razumjeti da je roditelj taj koji je odrasla osoba, dok dijete prolazi kroz proces odrastanja. Za taj proces potrebno je imati strpljenja i razumijevanja, ali prije svega prema samima sebi kao roditeljima. Perfekcionizmu ne možemo težiti kao realnom cilju, jer je on neostvariv. Ono što je važno jest opći način ponašanja i komunikacije. Korisno je usmjeriti se na zadovoljenje relacijskih potreba koje svi imamo tijekom odrastanja, ali i kasnije u životu. Te se potrebe razvijaju kroz interakciju s drugim ljudima, a identificirao ih je Richard Erskine. Osam osnovnih relacijskih potreba su: potreba za osjećajem sigurnosti, potreba da budemo vrednovani i cijenjeni kao važna osoba, potreba za prihvaćanjem od strane stabilne i pouzdane osobe, potreba za zajedničkim iskustvom i potvrdom, potreba za samodefinicijom, potreba da utječemo na druge, potreba da druga osoba inicira kontakt te potreba za izražavanjem ljubavi. U najranijem razdoblju života upravo su roditelji, odnosno odrasle osobe u djetetovoj okolini, ti koji trebaju odgovarati na te relacijske potrebe. Na taj način dijete gradi temelje za kvalitetne odnose s drugima, ali i razvija svijest o sebi, o svojim osjećajima, potrebama, ponašanju i motivaciji. Zanimljivo je da potreba za izražavanjem ljubavi dolazi kao posljednja, jer kada su prethodne potrebe zadovoljene, dijete već ima unutarnji osjećaj da je voljeno. Tada postaje važno da netko prepozna i prihvati način na koji ono samo izražava ljubav. Ove potrebe nisu važne samo u odnosu roditelj–dijete, već se na isti način mogu primijeniti i u partnerskim odnosima. (foto-Petra Tadić Majetić)