Ponekad je potrebno napustiti put koji se čini sigurnim kako bismo pronašli onaj na kojem se osjećamo istinski živima. Za neke je to velika životna promjena, za druge susret s vlastitim granicama, a za Sandu Deliju more je postalo prostor u kojem je pronašla slobodu, mir i dublje razumijevanje sebe.
Sanda je riječka sportašica i hrvatska reprezentativka u ronjenju na dah. Njeni se rezultati smatraju među najuspješnijima za hrvatske roniteljice ove discipline. Posebno se istaknula u disciplini slobodnog poniranja uz konop u kojoj je 2023. godine postavila svjetski rekord zaronom na 98 metara, a 2025. godine na Filipinima ostvarila novi svjetski rekord od 103 metra te postala prva Hrvatica koja je zaronila ispod 100 metara.
Njezina posebnost nije samo u dubinama koje doseže. Obrazovanje iz psihologije i međunarodnog poslovanja, iskustvo rada u području dječje psihologije u Parizu te profesionalno iskustvo u Ujedinjenim narodima u Rimu dali su joj drukčiju perspektivu na sport, ljudsko ponašanje i osobni razvoj.
Sandin put pokazuje da uspjeh nije uvijek pitanje rezultata, rekorda i priznanja, nego i hrabrosti da preispitamo vlastite izbore, prihvatimo neizvjesnost i nastavimo rasti. Iza svakog zahtjevnog zarona stoje godine rada, discipline, mentalne pripreme i povjerenja, ali i spoznaja da prava snaga ne znači biti nepobjediv, već znati prepoznati vlastite granice.
Svojim sportskim rezultatima, Sanda Delija je ispisala važne stranice hrvatskog ronjenja na dah, ali njezina priča nadilazi sportske dubine. Ona govori o osobnoj slobodi, psihološkoj snazi, odnosu prema prirodi i odgovornosti prema svijetu koji nas okružuje.
SLIJEDIM ONO ZBOG ČEGA SE OSJEĆAM ISTINSKI ŽIVOM
– Imala sam doista mnogo sreće jer sam imala priliku steći iznimna profesionalna iskustva. Rad za Ujedinjene narode u Rimu bio je nadahnjujući, kao i moj rad u području psihologije i autizma u Parizu. Oba su iskustva bila značajna i istinski sam ih cijenila. Ipak, u jednom trenutku, shvatila sam da, bez obzira na to koliko neki posao može biti zanimljiv ili ispunjavajući, osam sati dnevno provedenih unutar četiri zida jednostavno nije život kakav želim za sebe. Oduvijek sam imala duboku potrebu za slobodom, prirodom i boravkom na otvorenom. More je jedino mjesto na kojem sam osjećam potpuno svojom. Kada sam u vodi, osjećam se prisutno. Osjećam se slobodno i spokojno. Postoji osjećaj potpunosti koji mi je teško opisati. Sjećam se kako bih se budila s unutarnjom vatrom, gotovo neodoljivom željom da budem u moru. To nije bilo samo nešto u čemu sam uživala. Osjećala sam da mi je to potrebno. U to vrijeme nisam imala apsolutno nikakvu predodžbu o tome mogu li svoju strast pretvoriti u karijeru, pa čak ni kako bih to mogla ostvariti. Samo sam znala da više ne mogu zanemarivati taj osjećaj. Mislim da se na kraju zapravo fokus nije bio o tome da nešto ostavim iza sebe već da slijedim ono zbog čega se osjećam istinski živom.
KADA SAM DOLJE, POTPUNO SAM PRISUTNA
– Mislim da dubina ima nevjerojatnu sposobnost ukloniti sve ono što nije bitno. Kada sam dolje, potpuno sam prisutna. Čini se da ego nestaje, zajedno sa svim nepotrebnim teretom koji obično nosimo sa sobom na površini. Ono što ostaje možda je najiskrenija i najautentičnija verzija nas samih. Ipak, mislim da je važno razlikovati rekreativno od natjecateljskog ronjenja na dah jer su to doista dva potpuno različita svijeta. Kada ronim rekreativno, bez pomicanja vlastitih granica, osjećam se kao da se potpuno prepuštam. Nema pritiska, očekivanja ni potrebe da bilo što dokazujem. Postoji samo dubok osjećaj mira, slobode i povezanosti sa samom sobom i okolinom. Gotovo kao da sve postaje jednostavnije i tiše, i oko mene i u meni. Natjecateljsko ronjenje na dah, s druge strane, potpuno je drukčije iskustvo. Kada pomičete vlastite granice, pokušavate ostvariti svjetski rekord ili ronite na dubinama na kojima nitko prije nije bio, suočeni ste s golemim fizičkim i mentalnim zahtjevima. Kao i svaki vrhunski sport, ono zahtijeva iznimnu koncentraciju, disciplinu i sposobnost suočavanja sa strahom i nelagodom, a da im pritom ne dopustite da preuzmu kontrolu. Mislim da upravo tada otkrivate jednu drugu stranu sebe. Učite koliko možete izdržati, kako ostati pribrani u teškim trenucima i kako pronaći unutarnju snagu kada stvari postanu zahtjevne. Na neki način more me uči dvjema naizgled suprotnim stvarima: kako se potpuno prepustiti i kako pronaći snagu za nastavak. Mislim da su obje lekcije jednako vrijedne, ne samo u ronjenju na dah nego i u životu.
OSJEĆATI STRAH I IPAK ODLUČITI SUOČITI SE S NJIM
– Sa strahom se nosim tako da se suočim s njim. Ipak, vjerujem da postoji velika razlika između suočavanja sa strahovima i nepromišljenog ponašanja. Razumijem da ono što radimo ljudima izvana može izgledati ludo, ali ono što ne vide uvijek jesu bezbrojni sati treninga, disciplina, pripreme i godine upoznavanja vlastitog tijela i uma. Ne možete se samo jedno jutro probuditi i odlučiti zaroniti na ekstremnu dubinu. Do toga dolazite postepeno, korak po korak, učeći gdje su vaše granice i kako im pristupati odgovorno. Naravno, stvari ne idu uvijek prema planu, ali tako je i u životu. Važno je da rizike svedemo na najmanju moguću mjeru pripremom, iskustvom i promišljenim odlukama. Ronjenje na dah, kada se prakticira uz odgovarajuće sigurnosne protokole i vrlo stručan tim, može biti vrlo siguran sport. Iznimno sam sretna što imam sjajan tim ljudi kojima potpuno vjerujem. Oni mi daju sigurnost da istražujem vlastite granice, znajući da je moja sigurnost uvijek na prvome mjestu. Za mene hrabrost ne znači odsutnost straha. Ona znači osjećati strah i ipak odlučiti suočiti se s njim, ali samo onda kada znate da ste uložili potreban trud i da ste spremni za ono što vas čeka. Mnogo sam se puta bojala. Ali isto tako znala sam da sam se za te trenutke pripremala, da sam se fizički i mentalno trenirala te da oko sebe imam ljude na koje se mogu osloniti. Mislim da je granica između hrabrosti i odgovornosti u tome da znate kada trebate nastaviti, a kada se povući. Prava hrabrost nije dokazivanje da se ničega ne bojite. Ona znači poštovati vlastite granice čak i dok ih pokušavate pomaknuti.
SPORT JE NEŠTO ČIME SE BAVIM, A NE ONO ŠTO JESAM
– Mislim da je na mom putu bilo nekoliko zahtjevnijih razdoblja. Prvi izazov vjerojatno je bio navesti obitelj da razumije moje odluke. Možete zamisliti kako je to izgledalo. Nakon studiranja u Parizu, stjecanja diploma iz psihologije i međunarodnog poslovanja, završetka magisterija iz korporativne psihologije, rada u dječjoj psihologiji u međunarodnoj školi u Parizu, a potom i rada za agenciju Ujedinjenih naroda u Rimu, odjednom sam roditeljima objavila da se selim na otok kako bih se bavila podvodnim ribolovom i ronjenjem na dah. Nije im bilo baš lako prihvatiti takvu odluku. Moji su roditelji prilično tradicionalni, a dobro poznaju i moj karakter. Oduvijek sam bila znatiželjna, stalno u potrazi za novim iskustvima i izazovima. Iz njihove perspektive to je vjerojatno izgledalo kao još jedna moja luda ideja. Nakon svih tih godina obrazovanja i izgradnje karijere, njihova je kći sada išla gore-dolje po užetu u oceanu. Mogu samo zamisliti kako su se pitali: „Što li to ona adi sa svojim životom?”.
No drugi je izazov bio mnogo dublji i vjerojatno osobno najteži. U natjecateljski sport ušla sam relativno kasno u životu. Oduvijek sam voljela sport, ali nikada prije nisam iskusila pritisak natjecanja na vrhunskoj razini, posebno u individualnom sportu. Odjednom sam morala naučiti nositi se s očekivanjima, neuspjesima i emocionalnim teretom višemjesečnih priprema za nešto što možda neće proći prema planu. U početku mi to nije baš dobro išlo. Bila sam nevjerojatno stroga prema sebi, a da toga nisam ni bila svjesna. Počela sam vlastitu vrijednost povezivati sa svojim sportskim rezultatima. Kada bi stvari išle dobro, osjećala sam se dobro u vlastitoj koži. Ali kada ne bi išle, emocionalno sam se teško nosila s time. S vremenom je to postalo iscrpljujuće i prolazila sam kroz razdoblja ozbiljnog mentalnog umora i sagorijevanja, osobito u godinama koje su prethodile mom prvom svjetskom prvenstvu. Osim toga, tijekom tog puta imala sam i nekoliko ozbiljnih ozljeda. Puknuo mi je bubnjić, slomila sam koljeno i zbog ozljeda izgubila cijele natjecateljske sezone. Ti su trenuci bili iznimno teški jer mi je odjednom bilo oduzeto nešto što je postalo toliko važan dio mog života. Mislim da nas ozljede mogu natjerati da sagledamo stvari iz druge perspektive. Kada ste prisiljeni stati, počinjete se pitati što je doista važno. Shvatite koliko olako uzimamo svoje zdravlje, vlastito tijelo, pa čak i jednostavnu slobodu da radimo ono što volimo. Na mnogo su me načina upravo ti teški trenuci oblikovali jednako kao i moja najveća postignuća, i kao sportašicu i kao osobu. Ono što tada nisam razumjela, a danas mi se čini tako jednostavnim, jest činjenica da je sport nešto čime se bavim, a ne ono što jesam. Trebale su mi godine iskustva, promišljanja i mnogo osobnog rada da bih doista razumjela tu razliku. Oduvijek sam imala snažnu želju osobno napredovati, preispitivati se i mijenjati stvari kada prepoznam da više nisu zdrave ili korisne. Zato sam počela dublje istraživati psihološke mehanizme koji stoje iza mojih reakcija, očekivanja koja sam postavljala pred sebe i mentalne zamke u koje sam stalno upadala.
Zanimljivo je da me to teško razdoblje na kraju ponovno vratilo psihologiji, ovaj put kroz sportsku psihologiju. Spajanje mog akademskog obrazovanja s osobnim iskustvom vrhunske sportašice omogućilo mi je da te izazove razumijem s obje strane i pomognem drugim sportašima da se nose s nekim od istih poteškoća. Kada danas pogledam unatrag, mislim da su neki od najtežih trenutaka na mom putu ujedno bili i oni koji su mi najviše pomogli da rastem, ne samo kao sportašica nego i kao osoba.
MORE KAO ŽIVOTNI UČITELJ
– More me naučilo puno toga, ali možda je jedna od najvažnijih lekcija da forsiranje stvari i neprestano suprotstavljanje otporu često donose više štete nego koristi. Što se više borimo protiv svojih strahova, emocija ili prepreka, ponekad im dajemo još veću moć. Naučila sam da postoji određena snaga u prepuštanju, u prihvaćanju onoga što jest, umjesto u neprestanoj potrebi da sve kontroliramo. Naučilo me da budem prisutna, da slušam samu sebe i razumijem kako pravu slobodu i hrabrost moramo pronaći u sebi. Drugi nas mogu nadahnuti, podržati i usmjeriti, ali na kraju smo mi ti koji moramo obaviti unutarnji rad. Nitko to ne može učiniti umjesto nas. More me naučilo da ne postoje prečaci do nečega što ima istinsku vrijednost. Napredak zahtijeva strpljenje, disciplinu, dosljednost i spremnost da izađemo iz vlastite zone udobnosti. Otkrila sam da mnoga ograničenja za koja vjerujemo da ih imamo postoje prvenstveno u našim mislima, ali sam također naučila koliko je važno poštovati svoje tijelo, slušati njegove signale i cijeniti odmor jednako kao i trening. Možda je jedna od najljepših lekcija i spoznaja da život, baš kao i more, nikada neće biti stalno miran. Uvijek će biti nemirnih i mirnih voda. Ne možemo kontrolirati svaki val koji nam dolazi ususret, ali možemo naučiti kako ploviti kroz njih. Iskreno vjerujem da najviše rastemo upravo kroz izazove, nelagodu i neizvjesnost. Svaki put kada zakoračimo izvan onoga što nam je poznato i ugodno, pružamo si priliku za razvoj, ne samo u onome što možemo postići nego i u onome što postajemo kao ljudska bića. More me naučilo i cijeniti najjednostavnije stvari u životu. Trenutke tišine, boravak u prirodi, osjećaj zdravlja, mogućnost slobodnog kretanja i jednostavno bivanje u sadašnjem trenutku. To su stvari koje je tako lako uzeti zdravo za gotovo. No postoji još jedna lekcija koju smatram jednako važnom, a to je poštovanje. Kada provodite toliko vremena u oceanu, postajete bolno svjesni utjecaja koji mi ljudi imamo na njega. Čini se da se prema moru odnosimo kao prema beskonačnom odlagalištu otpada, kao da ono može upiti sav naš otpad i nekako učiniti da nestane. Ali ne može. Posljedice našeg nemara postaju sve vidljivije. Oduvijek mi je bilo neobično što većina nas nikada ne bi bacila opušak cigarete ili komadić žvakaće gume na pod vlastitog dnevnog boravka jer taj prostor smatramo svojim domom. Ipak, nekako ne razmišljamo dvaput prije nego što to učinimo na ulici, zaboravljajući da velik dio tog otpada na kraju završi u oceanu. Čini se da zaboravljamo kako naš dom nisu samo četiri zida unutar kojih živimo. Naš dom je cijeli ovaj planet. Mislim da me more neprestano podsjeća na tu širu sliku. Podsjeća me da sloboda nosi i odgovornost, da smo dio nečega mnogo većeg od nas samih i da poštovanje ne bi smjelo prestati na granicama našeg vlastitog doma. Na mnogo me načina more naučilo ne samo kako živjeti svjesnije nego i koliko je važno brinuti se o svijetu koji nam uopće omogućuje život.
HRABROSTI POKUŠATI
– Za mene uspjeh znači dati sve od sebe, bez obzira na to kako to određenog dana izgleda. Nekim danima moj maksimum može biti 40 posto onoga za što sam doista sposobna, a drugim danima 100 posto. Ali ako znam da sam u tom trenutku dala sve što sam imala, ako sam nečemu pristupila svim srcem, predano i iskreno, tada taj dan smatram uspješnim. Naučila sam da uspjeh nije uvijek povezan s rezultatima, rekordima ili postignućima. On se odnosi i na način na koji pristupamo sebi, trud koji ulažemo i osobu koja postajemo tijekom tog puta. Ljudima koji se boje slijediti put koji istinski žele poručila bih samo jedno, a to je da nikada nećete biti mlađi nego što ste danas. Ako postoji nešto u vama što vas neprestano zove, nešto što u vama rasplamsava vatru, nemojte to zanemariti. Ako se osjećate zarobljeno, neispunjeno ili nezadovoljno nekim dijelom svojeg života, nemojte jednostavno prihvatiti da tako mora biti. Odaberite djelovanje umjesto rutine. Počnite istraživati druge mogućnosti. Postavljajte pitanja, isprobavajte nove stvari, upoznajte nove ljude i nemojte se bojati zatražiti pomoć. Mi smo društvena bića i ponekad pravi razgovor ili prava osoba mogu otvoriti vrata za koja nismo ni znali da postoje. Razumijem da promjena može biti zastrašujuća, posebno kada znači udaljavanje od nečega što nam pruža stabilnost i financijsku sigurnost. Ne govorim da bi svatko sutra trebao dati otkaz i krenuti za svojim snom bez ikakva plana. Ali ako se svakoga jutra budite s osjećajem straha od života koji živite, mislim da sebi dugujete barem toliko da počnete tražiti neki drugi put. Živimo u svijetu koji nam nudi toliko mogućnosti, a ponekad smo toliko vezani uz ono što poznajemo da zaboravljamo istražiti što bi još moglo postojati. Mislim da je najteži dio često jednostavno donijeti odluku o promjeni jer upravo kada jednom donesete tu odluku, počinjete vidjeti mogućnosti ondje gdje ste prije vidjeli samo prepreke. Naravno, promjena je neugodna. Rast je neugodan. Ali to je dio procesa. Gusjenica ne postaje leptir bez preobrazbe. Mislim da smo mi, kao ljudska bića, vrlo slični. Ponekad moramo ostaviti iza sebe ono što nam je poznato kako bismo otkrili što možemo postati. Zona udobnosti može biti prekrasno mjesto za odmor, ali može postati i zamka ako u njoj ostajemo samo zato što se bojimo onoga što se nalazi izvan nje. Želim naglasiti da slijeđenje vlastitog puta ne znači nužno putovati svijetom, baviti se ekstremnim sportovima ili živjeti nekonvencionalnim životom. Svi smo različiti i ono što jednoj osobi donosi radost i ispunjenje drugoj možda ne znači baš ništa. Nekima je sreća avantura. Drugima su to obitelj, stabilnost, kreativnost ili miran život okružen ljudima koje vole. I sve je to potpuno u redu. Ali mislim da bismo se svi povremeno trebali zaustaviti i zapitati: Živim li život koji mi doista odgovara? Razvijam li se? Postajem li osoba kakva želim biti? Postoji li još uvijek ona iskra u meni? Ne smatram da je najveći životni rizik neuspjeh u nečemu što doista želimo. Mislim da je mnogo veći rizik doći do kraja života i pitati se što bi se dogodilo da smo samo imali hrabrosti pokušati.
NIKADA NE ŽELIM UZIMATI SVOJE PRILIKE ZDRAVO ZA GOTOVO
– Toliko se godina moj život vrtio oko putovanja, treninga, natjecanja i neprestanog traženja novih izazova. Iako još uvijek osjećam tu unutarnju vatru, želju za istraživanjem vlastitih granica i vidim dokle mogu stići u ronjenju na dah, sve više osjećam potrebu za malo više stabilnosti i ravnoteže. Voljela bih provoditi više vremena kod kuće, biti prisutnija u životima ljudi koje volim. Nedavno sam postala teta i želim biti uz svog malog nećaka dok odrasta, provoditi više vremena s bratom, obitelji i prijateljima koje zbog načina života koji sam odabrala ponekad nisam uspijevala viđati onoliko često koliko bih željela. Želim također napraviti više prostora za druge stvari koje volim, poput surfanja, penjanja i jednostavnog uživanja u sportu zbog samog zadovoljstva bavljenja njime, bez stalnog cilja koji treba ostvariti ili rezultata koji treba mjeriti. Istodobno osjećam da još imam mnogo toga za istražiti u natjecateljskom ronjenju na dah. I dalje postoji snažna želja da pomičem vlastite granice, otkrivam nove mogućnosti i nastavim doprinositi ovom sportu. Sve više osjećam i još jednu želju, a to je želja da nešto vratim zajednici. Vrlo sam svjesna koliko sam privilegirana što mogu živjeti ovakvim životom, što sam imala prilike posvetiti se nečemu prema čemu osjećam toliku strast. Nemaju svi tu slobodu ni takve mogućnosti i nikada ne želim uzimati svoje prilike zdravo za gotovo. Voljela bih posvetiti više vremena volontiranju i pomaganju ljudima i zajednicama kojima je pomoć potrebna. Jedan je od mojih snova jednoga dana osnovati zakladu koja bi mogla stvarati prilike za ljude koji ih inače možda nikada ne bi imali. Također želim iskoristiti glas i vidljivost koje sam stekla kroz sport kako bih podizala svijest o temama koje su mi bliske, posebno o očuvanju oceana i pružanju podrške ranjivim zajednicama. Mislim da se, kako rastemo, mijenja i naša predodžba o tome što životu daje smisao. Nekada sam slobodu tražila kroz avanturu, istraživanje i udaljavanje od uobičajenih očekivanja. Sve je to i dalje velik dio mene. Ali možda sada otkrivam i jednu drugu stranu slobode: slobodu da usporim, budem prisutna za ljude koje volim i iskoristim ono što sam naučila i doživjela kako bih doprinijela nečemu što nadilazi mene samu.
Što se tiče onoga što bih voljela da ljudi jednoga dana razumiju o meni, nadam se da će vidjeti više od rekorda, dubina i postignuća. Voljela bih da vide ženu koja je bila znatiželjna prema životu, koja se nije bojala preispitivati put kojim se od nje očekivalo da ide, koja je griješila, suočavala se s poteškoćama i nastavila pokušavati rasti i učiti iz vlastitih iskustava. Osobu koja je imala hrabrosti poslušati svoj unutarnji glas, čak i kada nije točno znala kamo će je to odvesti. I možda najvažnije, osobu koja je nastojala živjeti svjesno, otvorena srca, koja je cijenila slobodu, ali razumjela i važnost odgovornosti, suosjećanja i davanja drugima. Ne znam točno kako će izgledati sljedeće poglavlje mog života i prvi put mislim da mi je sasvim ugodno s tom neizvjesnošću. Još uvijek imam snove koje želim slijediti, ali također učim da smislen život nije samo pitanje toga koliko daleko stignemo ili koliko postignemo. Ponekad se radi o tome koliko se duboko povezujemo s drugima, koliko dajemo i koliko potpuno proživljavamo život koji imamo. (foto – Arhiva S.D.)