Postoje glasovi koji ne traže dopuštenje da budu glasni. Oni ne nastaju kako bi se uklopili u vrijeme u kojem žive, nego kako bi ga pokušali razumjeti, prodrmati i barem na trenutak učiniti boljim. Mirela Priselac Remi jedna je od onih umjetnica koje glazbu ne doživljavaju samo kao prostor zvuka, nego kao prostor slobode, odgovornosti i neprestanog preispitivanja svijeta.
Neke se karijere mjere brojem albuma, rasprodanih dvorana i pjesama koje publika zna napamet. Druge se prepoznaju po nečemu što je mnogo teže izmjeriti, po sposobnosti da nakon više od dva desetljeća stvaranja i dalje postavljaju neugodna pitanja, pomiču granice i odbijaju pristati na jednostavne odgovore.
Remi pripada upravo toj drugoj kategoriji. Kao članica grupe Elemental izgradila je prepoznatljiv glazbeni izraz u kojem se susreću hip-hop, funk, soul i rock, ali njezin autorski identitet nikada nije bio ograničen samo glazbom. Britkost njezinih tekstova, društvena osviještenost i spremnost da javno govori o pitanjima koja nadilaze pozornicu učinili su je jednom od upečatljivijih pojava regionalne kulturne scene.
Remi ne promatra umjetnost kao ukras stvarnosti, nego kao mogućnost da se stvarnost sagleda iz drugog kuta. U njezinu svijetu glazba može biti poziv na promjenu, prostor osobnog oslobađanja, ali i ogledalo društva koje ponekad radije bira tišinu nego suočavanje s vlastitim proturječjima.
Njezin umjetnički put pritom nije bio pravocrtan. Između glazbe i prevođenja, kolektivnog stvaranja i osobnog izražavanja, regionalne stvarnosti i europskih iskustava, Remi je postupno oblikovala vlastiti odnos prema stvaralaštvu. Danas, nakon više od dvadeset godina s Elementalom i objave samostalnog materijala Gola, govori o trenutku u kojem je glazba prestala biti tek jedan od životnih putova, o Balkanu kao nepresušnom izvoru inspiracije, izazovima neovisne scene, odgovornosti umjetnika i onoj neuhvatljivoj energiji koja nastaje samo kada se izvođač i publika susretnu uživo.
TRENUTAK KADA GLAZBA POSTAJE POZIV
– Mislim da je to bilo na početku mojih 30-ih, nakon sudjelovanja u paneuropskom projektu Diversidad. Tu sam provela neko vrijeme radeći na albumu Diversidad Experience s muzičarima iz cijele EU, turirajući s njima Europom, i vrativši se u Zagreb shvatila da se ne mogu više pretvarati da mi je muzika samo hobi. Do tada sam vozila paralelno na dva kolosijeka, kao prevoditeljica i kao muzičarka. Sve se to lijepo poklopilo i s ulaskom u 30-e, kada prvi put prihvatiš sebe malo ozbiljnije.
BALKAN KAO NEPRESUŠNA INSPIRACIJA
– Inspiracije za društveno angažirane tekstove nikada nije manjkalo, ipak živimo na jednom od najdinamičnijih, najužarenijih područja u Europi. Balkan je moja ogromna inspiracija s kojom sam godinama u suživotu, pokušavajući proniknuti u mentalni sklop naših ljudi, njihovu strastvenost ali i letargiju. Meni je izniman gušt ako o nekoj temi mogu osvijestiti javnost, pozvati na akciju ili samo na promišljanje. Umjetnost bez poruke ili misije za mene je propuštena prilika. Ne znam više ni pisati jednodimenzionalno, kod mene se uvijek provuče neka skrivena poruka ili motivacija u podkontekstu.
NEOVISNA SCENA PRED NOVIM IZAZOVIMA
– Najveći izazovi danas su redom: nezainteresiranost diskografa za nove izvođače, ziheraštvo radijskih postaja i njihova formatiranost (repetitivno puštanje jedno te istih hitova iz prošlih vremena), diseminirana pozornost mlađih generacija (u moru odličnih novih mladih izvođača, ponekad je izazov fokusirati se na ono što je doista inovativno), ali i ponekad nevoljkost starijih izvođača da oslobode prostor za mlade. Trend Jakova Jozinovića nam upravo to pokazuje, mladi talentirani momak naišao je, ni kriv ni dužan, na grozne komentare etabliranih kolega. No oni su time puno rekli o sebi.
KREATIVNOST BEZ TERETA EGA
– Iz nekog nepoznatog razloga, svemir nas još uvijek dobro čuje, i još uvijek smo muzički i kreativno kompatibilni jedni s drugima, unutar benda. Jako puno istražujemo novu muziku, nove tendencije u muzici, isprobavamo ih i integriramo u svoj ”elementalovski” zvuk. Mi smo oduvijek bili eklektični bend (ma kako bi drukčije i moglo biti kad nas je sedmero u bendovskoj direktnoj demokraciji), pa nam isprobavanje novih ruha dobro ide. Naravno, ego smo odavno zaboravili – ako radiš u kolektivu u kojem svi imamo pravo glasa, ego samo smeta i pravi probleme.
DRUŠTVENI ANGAŽMANJEPRIRODNA DUŽNOST UMJETNIKA ILI STVAR OSOBNE IZBORNE HRABROSTI?
– I jedno i drugo. Ali to je samo moje mišljenje. Razumijem da postoje umjetnici koji se ne žele pačati u javni život, u komentar istog, bilo iz straha ili nezaineresiranosti. Zapravo, draže mi je da je razlog nezainteresiranost nego strah – jer ako netko ne želi progovoriti zbog straha da ne ostane bez svirki, publike ili potpore, nije dobro odradio formativni dio života do 21. godine. Po meni, umjetnik je hrabar, prodoran, ponekad i subverzivan ali nikad pasiviziran ili uplašen.
ŠTO DAJU POZORNICA I IZRAVAN DOTICAJ S PUBLIKOM DAJU?
– Sok! To je taj sok, kemija koja se dogodi pri nastupu uživo, prijenos energije. Svi se dobro sjećamo koliko je tužno bilo bez koncerata i umjetnosti uživ, za vrijeme pandemije. Koliko nam je nedostajala gužva, larma, dodir, zagrljaj, pa i da nas netko polije pivom na koncertu. Ne ponovilo se. Ja sam tijekom godina izoštrila svoje senzore za publiku, antene mi primaju puno više nego prije npr. 10 godina. Osjećam publiku, čitam ih – to može biti jako dobro, ali ponekad i teško jer nosim svu tu energiju u sebi i sa sobom poslije koncerta. Ponekad je iscrpljujuće, pogotovo ako koncertu prethodi dugačak put u kombiju, ali kad osjetiš onu ljubav iz publike, ništa te više ne boli. (foto – Kristijan Smok)