Život profesionalnog sportaša pun je odricanja, ali svaki pravi sportaš reći će: „Vrijedilo je.”. Sve izgleda lako kad ih se vidi na terenu dok s entuzijazmom i strašću igraju još jednu utakmicu, još jednu u brojnom nizu u kojem se kao među lavove ubacuju na teren kako bi postigli bod. Rijetko tko ih ima priliku vidjeti kako svako jutro, popodne i uvečer, naporno vježbaju, kako se pakiraju kako otputovali negdje na pripreme ili utakmicu, kako se , dok ne igraju, snose s fizičkim i psihičkim posljedicama utakmice, te kako se bore sami sa sobom s pitanjem nastaviti ili odustati. No, ono što čini razliku između amatera i sportaša je da sportaš nikad ne odustaje, donosi brze odluke i u svakoj situaciji podigne glavu u svoj svojoj snazi, te svako svoje iskustvo koriste kao vrijedno znanje u daljnjem profesionalnom razvoju.
Rukometaš Andrea Bašić dokazao se svojom predanošću i mogućnosti ne samo u Hrvatskoj igrajući amaterski do svoje 24 godine , već i u inozemstvu, posebice u Italiji koja mu je prije dvije godine odala priznanje pozvavši da predstavlja s ostalim igračima Italiju na Svjetskom prvenstvu u Egiptu nakon njegovog devetogodišnjeg profesionalnog angažmana u talijanskom rukometu.
Andrea je danas iskusan i zreo igrač koji svo svoje vrijeme usmjerava na sport i svoju obitelj.
SVE PRENAMIJENIŠ KROZ ISKUSTVO
– Moja rukometna priča započela je na nagovor mog oca 1996. godine, imao sam tada 11 godina, i našao sam tada i nalazim se još uvijek danas u tom svijetu. U zadnjih 11 godina bavim se profesionalno rukometom. Prilikom igre i treninga osjetim veliku razliku s današnjom mladeži. Oni gledaju na rukomet samo kao igru, a to je i meni bilo u početku. Držao sam se uvijek starijih uzora kako bi od njih u biti učio igru i bez toga u današnjem sportu zaista ne možeš. Kroz sve te godine, unosio puno volje ali i velika odricanja. Kad sam bio mlađi imao sam veliku volju za igru, ali bez adekvatnog trenera i dobrog društva rezultati ne bi bili mogući. U ovom sportu, netko uspije, netko ne uspije. Svaki stariji igrač ima više iskustva i kad si u nekim godina ne ideš više s glavom o zid, već drugačije igraš i sve prenamijeniš kroz nekakvo iskustvo koje si stekao igrajući i kroz sve što si prolazio. Imam mlade kolege u ekipi. Oni jesu borci, ali ne mogu i ne znaju napraviti prave poteze. I naravno vide se razlike između starijih i mlađih igrača. Moglo bi se reći da što je igrač stariji, to je iskusniji i bolji, ali danas u svjetskom rukometu imamo i dobrih mladih igrača. Radi se o stvarno velikim talentima koji sa svojih 19 ili 20 godina znaju otežati igru iskusnim igračima. Ali to su rijetku. Najbolje vrijeme za igrati rukomet je od tridesete do četrdesete godine. Tada si već formirani igrač a sa sobom u igru unosiš i svoje iskustvo. Rukometaši su kao vino. Sve što si stariji, to si bolji. Više-manje je to tako u svakom sportu. Sve ovisi o ljudskoj volji i spremnosti na odricanje.
PUT K USPJEHU
– Krećem uvijek od sebe i smatram da ako čovjek ima jednu volju. ako si postavi određeni cilj koji želi ostvariti, te si postavi smjer koji sve to prati, taj čovjek može uspjeti. Sad sve ovisi o čovjeku kako se odnosi u sportu, kako se hrani, kako se odnosi na treninzima te kako reagira na razne okolnosti koje donosi svakodnevica. Najvažnije je dopustiti svom karakteru da nadvlada okolnosti. U svakom sportu postoje talentirani igrači. No, isto tako ne mora značiti da će talentirani igrač uspjeti bolje naspram drugih igrača. Jedna osoba može biti jako talentirana, ali ponekad nedostaje faktor koji će ga dovesti do rezultata, a to su upornost i požrtvovnost. Uspjeh ovisi o tome kako se odnosiš prema igri. Rukomet je grub sport i ima dosta ozljeda ramena, koljena, križnih ligamenata i zglobova. Prošao sam kroz dosta klubova i sve zaista ovisi upravo o tebi i o sreći koja te prati. Možeš biti spreman kao igrač, kao sportaš pa da u svoj toj spremnosti se dogodi jedna ozljeda križnih ligamenata i odustaneš jer si van svega toga ponekad i više od šest mjeseci. Teško se je nakon velike ozljede vratiti u početni nivo, zato si igrač treba prvenstveno posložiti sve u glavi kako bi bio spreman za nove izazove.
RUKOMET KAO POSAO
– U Puli sam igrao amaterski rukomet od početaka pa do svoje 24 godine. Velika je razlika između amaterizma i profesionalnog rukometa. Meni je to danas posao. Kako neki odlaze raditi u neku firmu od 7 do 15, meni je posao doći na trening i igrati utakmice. Moram naglasiti kako je hrvatski rukomet jako poznat u svijetu. U 2010. godini otišao sam iz Hrvatske u Sarajevo preko preporuke Irfana Smajlagića i potpisao za rukometni klub Bosna u Sarajevu. Tamo smo se zadržali kratko radi financijskih problema. Klub je u nekoliko mjeseci praktički nestao. Imao sam zatim priliku igrati za dva katarska kluba u Dohu. Tamo je bila jedna sasvim drugačija situacija jer novac radi čuda pa su neki klubovi dozvoljavali svašta iako je liga bila dosta kvalitetna. Svaki klub je mogao imati 4 profesionalaca te se je uz Katarce rukomet podigao na neki visoki nivo. U Italiji je bio jak rukomet, pa je neko vrijeme oslabio i u zadnje dvije godine se počeo ponovno podizati. Dozvolili su da svaki klub može imati dva profesionalca. Ne možemo usporediti jednu Italiju s Bundesligom i s Francuskom ili Danskom. Kad dođeš u neke godine i pogledaš malo unazad što si sve učinio, možeš biti zadovoljan. Prije dvije godine stigao mi je poziv za nastup za talijansku reprezentaciju nakon devet godina što sam aktivno igrao rukomet u Italiji. Bile su kvalifikacije za Egipat, odnosno za Svjetsko prvenstvo u Egiptu. Našli smo se u skupini s Rusijom, Mađarskom i Slovačkom.
UVIJEK ĆU BITI ISTRIJAN
– Ne mogu reći niti da sam Talijan niti Hrvat već Istrijan. Mogu živjeti i raditi u inozemstvu i više od dvadeset godina ali uvijek ću biti Istrijan i moje se srce veže za sredinu u kojoj sam se rodio i odrastao. Zimu uvijek provodim u Istri, a i ljeti dođem mjesec na odmor u Pulu. Tako već 11 godina, dva puta godišnjem dođem doma i onda kad sam u Italiji prati me intenzivan program. U početku mi je bilo jako teško jer me je srce uvijek vuklo doma, ali s vremenom prihvatiš tu činjenicu.
KAO DA MI JE 25
– Ulazim u svoju 36. godinu i osjećam se kao da mi je 25 godina, kao da sam jučer počeo profesionalno igrati rukomet. Ozljeda u karijeri nisam imao puno. Bila je tu jedna ozljeda skočnog zgloba davne 2010. godine. Od onda pa do danas, nisam imao niti jednu ozbiljnu ozljedu. Zahvaljujem Bogu što je tako i nadam se da ću tako i nastaviti. Što se tiče igre, mislim da to još nije kraj i da sam tek na dobrom putu da mogu odraditi još sigurnih 4 do 5 godina. Svaki sportaš ima svoja mjerila i ovisi o tome koliko drži do sebe, koliko trenira u slobodno vrijeme, održava li svoju formu, ali gdje i kako igra. Što je jača liga, to se igrač više troši.
ŠKOLA PA SPORT
– Što se tiče rukometa, motivira me sve. Zavolio sam taj sport od malena i uvijek sam imao san baviti se s time, da mi to bude posao u pravom smislu riječi. Budi me sama volja za rukometom, teren, lopta, društvo i igra. Rukomet je predivan sport sam po sebi. Imam dvoje djece i želio bih da se prožive kroz bilo koji sport ono što sam ja proživio u rukometu. Mlađi sin je već sada zavolio rukomet dok je stariji u hokeju. Još su uvijek mali. Prate sa mnom utakmice doma, dolaze na utakmice, sa mnom su cijelo vrijeme u dvorani. Učim ih kako je sport bitan u životu i puštam da si sami odaberu smjer. Govorim im kako je prvo škola, pa sport i onda sve ostalo. Iskreno bi ih volio vidjeti u rukometu jednog dana, no bit ću uz njih štogod da odluče.