Oni su tu s nama u društvu. Vidjeli li ih mi odmah ili u prolazu, svjesni smo da postoje i da ih možemo, ukoliko to želimo, integrirati u društvo. Neki će za njih reći da nisu noramlni, no koje su okviri normalnosti? Svatko od nas drugačiji je na svoj način, pa tako i oni. Ukoliko postanemo svjesni toga i počnemo li to vrednovati, suživot postaje ljepši i pun vedrine.
Pričamo o djeci s poznatim neurološkim poremećajem autizma. Kako i s većim brojem termina, upoznati smo s autizmom vrlo površno, te smo odlučili upitati osobu koja se svakodnevno upoznaje s djecom s tom vrstom poremećaja kako bi se i mi upoznali bolje s potrebama te djece.
U nastavku pročitajte što smo doznali od certificirane analistice ABA terapije za pomoć djeci s autizmom Nirvane Kos iz Rovinja.
NEUROLOŠKI POREMEĆAJ
– Autizam je neurološki poremećaj, ali nije dovoljno definiran. Ima jako puno teorija glede autizma, cjepiva, ekoloških stvari koje utječu na dijete do lijekova. Svašta može uzrokovati autizam, ali nema ništa konkretno i specifično. U biti, po nekoj psihološkoj ljestvici, postoje određene kategorije koje svrstavaju dijete u autistični spektar. Taj spektar je jako širok. U petnaest godina nisam vidjela niti jedno dijete koje je isto jer oni ipak imaju svoju osobnost, svoj nivo autizma i način na koji ga ispoljavaju. To je poremećaj u neurološkoj senzorici gdje djeca imaju nekakav stereotip i stereotipska ponašanja, drukčije glasanje, neki mlataraju s rukama, neki se zagledaju u određenu točku i onda vizualno simuliraju.
KRIVA PREDODŽBA
– U Hrvatskoj su ljudi još dosta stigmatizirani kad imaju djecu s posebnim potrebama. Ne žele da itko zna, ne žele da se to vidi, ignoriraju situaciju s predodžbom da tom djetetu ništa nije i da će popričati. Pedijatri često zanemaraju važnost rane intervencije, a u tome je u biti ključ. Kriva je predodžba da se s djetetom treba čekati jer su u biti prve četiri godine života ključne da se napravi bilo koji pomak. Često se uzimaju razni lijekovi, ali terapija je najbitnija u bilo kojem vidu autističnog spektra jer terapija ih otključava i pomaže da se aktiviraju u tom senzornom svijetu u kojem su oni prethodni bili zatvoreni. Terapija ih vodi k otvaranju i učenju raznih vrlina koje su im potrebne za daljnji rast i razvoj.
TOLERANCIJA PREMA DJECI S AUTIZMOM
– To su djeca koja imaju potrebe kao i svako drugo dijete. Ne treba buljiti i ne adekvatno gledati u njih. Posebice ne treba se pridodati komentari kako su to neodgojena djeca. Postoje situacije gdje ljudi priđu roditeljima na igralištu s prozivkom da si kontroliraju dijete, a uopće ne znaju i ne vide koje su naznake autizma i da dijete ima razvojni poremećaj i posebne potrebe. Treba se postati malo više tolerantan. Edukacijski sustav ne educira ni djecu, ni učitelje, a ni roditelje kako se snositi s djecom s poteškoćama u razvoju. Svi oni imaju svoje predodžbe, gledaju ih čudno i djeca se ne žele igrati s autističnom djecom jer ih ne razumiju. Treba se osvijestiti cijeli sustav da se prema toj djeci treba malo drukčije ponašati, ali svejedno ih i uključivati u bilo koju igru te pomoći im koliko se god može.
PROBLEM U SUSTAVU
– Sve je tu zastalo. Djece s autizmom je u sve većem broju. Naši školski sustav nije uopće prilagođen. Stavljaju djecu u običan tijek nastave u pratnji s asistentima, odnosno ljudima sa srednjom stručnom spremom koji su završili jedan malen tečaj od 20 sati te bili ubačeni u školski svijet s djecom s čijim potrebama se ne znaju snositi. Nemaju posebne razrede. Gase se male vatre, a u biti taloži se problematika. To nije individualni problem, već je to problem sustava koji ne podržava normalan razvoj edukacije. Trebalo bi napraviti male razrede kako bi učiteljice mogle bolje usmjeravati djecu.
FOKUS NA JEDNU AKTIVNOST
– Djeca s autizmom imaju male kompulsije prema stvarima koje vole. Čuli smo o djeci koja čuju glazbu i mogu ju odmah odsvirati. Takvu djecu nisam još osobno upoznala. Imaju nešto što vole i vježbaju i što se može nazvati stereotipično ponašanje. Nije dobro da se fokusiraju samo na nešto određeno. Savjetujem roditeljima da im stalno mijenjaju igru. Ako se igraju dva sata s kockicama, neka im promijene barem na deset minuta s nečim drugim kako bi mogli proširitI taj vid igre. Imala sam troje djece koji su se društveno integrirali nakon što su naučili svirati klavir. Mogli su funkcionirati u školskom sustavu te imati i neke prijatelje i naučiti neke vrline.