Korak nakon pokreta, pokret nakon koraka, pa okret i još jedan okret samo su malen dio koreografije koju plesači i plesačice pripremaju kako bi prenijeli emociju pjesme publici. Larisa Glavina čini to već sedam godina uz Urbanu subkulturnu bazu (USB) Poreč.
Mlada djevojka doslovce je izrasla uz ples gdje si je stvorila i svoj krug prijatelja s kojima dijeli jednake interese, odnosno zdrav neprestani napredak uz plesno usavršavanje. Njena impresivna zrelost dovela je uvijek do ispravnih odluka te već sad ima plan za svoj profesionalni smjer u budućnosti.
START U RITMICI
– Sa svojih sedam godina krenula sam s ritmikom, postepeno sam započela i s odbojkom, ali kako mi je bilo to sve previše, nastavila sam samo s odbojkom. Nakon što smo se preselili u Poreč, pojavila se u meni velika nostalgija za plesom. Znala sam da se ritmici ne mogu više vratiti. Odlučila sam se tada za ples i ostavila sam odbojku jer nisam mogla nastaviti s oboje. Prijelaz nije bio lagan iako mi ples nije bio stran zahvaljujući prethodno stečenom znanju u ritmici. U odbojci razvila se drugačija struktura mišića i navika pokreta kojih nema u plesu. U plesu sam već sedam godina i mislim da mi je to bila najbolja odluka koju sam dosad donijela.
PROŽIVLJAVANJE JAKIH EMOCIJA
– Svaka koreografija koja dotiče nas osobno mi je posebna. Proživljavam jake emocije prilikom njihove izvedbe. Ples mi je otvorio svijet osjećaja, za one koje nisam ni znala da postoje. Kroz ples upoznala sam jako sebe. Imali smo projekt „Tko sam ja?” gdje smo razvili svoju plesnu predstavu. Tokom razvoja predstave, imali smo organizirane susrete s psihologom i pričali smo dosta o sebi i otkrivali se kroz improvizacije. Bilo je to zaista divno iskustvo. Pratim dosta plesačice i plesače na Instagramu i oni me svojim radom često motiviraju da izađem iz svoje zone komfora. Tu je uvijek prisutna motivacije trenerice ali i moje najbolje prijateljice koja je otišla studirati u Nizozemsku i tamo često odlazi na plesne radionice i puno se obrazuje, te nam uvijek donosi nešto novo. Divno mi je vidjeti kad netko toliko grize, onda hoću i ja. Svake godine nastupamo u Novom Sadu. Veće je uzbuđenje kad se nastupa na nekom nepoznatom mjestu gdje se ne zna tko će biti u publici i tko su osobe koje će te na kraju ocijeniti. Kad si na domaćoj pozornosti, sve je opuštenije i lakše.
ZNAČENJE STRUČNE OSOBE
– Najbitnije je imati stručnu osobu pokraj sebe tokom razvoja u plesu. Ako te vodi bilo tko, ne može ti prenijeti to znanje i osjećaje kao što je to u našem slučaju učinila Ivana Domazet. Ona nam prenosi osjećaje na jedan sasvim poseban način. Osim što plešemo, ona vodi s nama stalne razgovore, rješavaju se problemi i unose se osjećaji i mislim da je to najbitnije. To sve jako utječe i na moj privatni život. Upoznala sam osobe koje su slične meni koji se protive nekim navikama koje imaju moji vršnjaci, kao što su pušenje, opijanje i drugo. U plesu našla sam nešto što će me maknuti od toga i draže mi je biti na treningu neko izaći i trošiti novce na nešto što mi ne treba sada i kasnije u životu. Na treningu imam prijatelje koji misle isto kao i ja.
–