Pogodi nas kad se osoba od malih nogu razvija u sportu, a još više kada mlada osoba drži do starog dobrog bontona, a to je upravo slučaj Vedrana Mišića, aktivni član prve ekipe Rukometnog kluba Poreč.
Šarmantan sportaš, osim što svoj dan raspolaže za potrebe zahtjevnih treninga, redovno studira marketing pri Fakulteti ekonomije i turizma Dr. Mijo Mirković smatrajući to potez investicije za svoju budućnost.
S visokim momkom imali smo priliku popričati tijekom jedne lagane šetnje u Poreču te uvidjeti od čega se sve odriče kako bi se bavio sportom, što za njega znače stalna putovanja te tko je njegov uzor stalne inspiracije.
RAZVOJ U RUKOMETU
– Trenirao sam paralelno nogomet i rukomet. S godinama, radi gomilanja obaveza stigao sam do perioda kada nisam mogao održavati stalno treniranje oba sporta. Stigao mi je u pravi trenutak poziv za Rukometni klub Poreč i odlučio sam nastaviti s rukometom. U klubu sam gotovo deset godina. Što se tiče ukupne slike rukometa u tih deset godina nije bilo većih promjena. Možda ih nisam ni primijetio jer sam ušao u rukomet baš kao klinac i razvijao sam se s time. Iskusniji igrači možda su uvidjeli te promjene, a kako pripadam generaciji stalnih promjena u svim segmentima, meni je u biti fleksibilnost promjenama normalna. Jedino što mogu naznačiti je da se u seniorskoj igri vodi brži rukomet, te su stoga napornije utakmice i treninzi. Nadam se da ću se i u narednih deset godina baviti rukometom ukoliko uspijem izbjeći one zaista teške ozljede. Dosad nisam imao nekih većih ozljeda. Uglavnom su to bile sitne ozljede koje se zalijeće u tjedan dana.
STALNA PUTOVANJA
– Iako puno putujemo ne osjećam se kao skitnica. Svako naše putovanje doživljavam kao timsko druženje. Kad smo autobusu, kartamo, smijemo se zajedno, slušamo glazbu. Uvijek je opuštajuća atmosfera prije utakmice. To zajedništvo mi je u biti najbitnije. Osjećamo se svi kao jedan i gledamo uvijek postignuti pozitivnu energiju te stvoriti prijateljske odnose kako na terenu tako i van terena. Od kluba do kluba ovisi kakvi su igrači, igraju li za sebe ili svi zajedno za klub.
VELIKA ODRICANJA
– Uz studij i treniranje, moram se odreći od mnogo toga, slobodnog vremena s prijateljima, izlascima, hrane… Ujutro imam trening, malo se odmorim pa nastavljamo s popodnevnim treningom, a ako taj dan imam predavanja, otputujem u Pulu. Iako sam imao već spremno zanimanje i usprkos naporima vezanim za aktivan život sportaša, upisao sam se na studij ekonomije jer nikad se ne zna što nam budućnost može donijeti. Uvijek je dobro imati još jednu opciju u slučaju da se nešto dogodi. Igrati ću dok me godine i forma služe, a u budućnosti vidim u ulozi trenera.
ULOGA UZORA
– Od malih nogu, moj idol je Domagoj Duvnjak, njega sam vidio baš kao vođu. Ima taj karakter koji vodi ljude i to mi se upravo sviđa kod njega. Meni on jako pomaže kao uzor prilikom treniranja, osobito njegov pobjednički duh. Pobjednički duh kod sportaša mora uvijek postojati, i kod pobjeda ali i kod poraza. Iz treninga u trening se taj duh diže, pogotovo kod nas mladih gdje je još uvijek jako prisutna ta potreba iskazivanja.