Dugogodišnji igrač Rukometnog kluba Poreč te ujedno i trener škole rukometa Vedran Mataija može se u svojoj sportskoj karijeri pohvaliti lijepim rezultatima, kako igrajući za RK Poreč tako i za reprezentaciju Hrvatske.
Mataija je poznat po svom borbenom sportskom duhu koji teži korektnim utakmicama gdje daje sve od sebe kako bi postigao što bolji rezultat za svoju ekipu,
Usprkos jakim ozljedama, Vedran posvećuje cijeli svoj život rukometu, a moglo bi se reći da mu je i taj sport i u krvi budući da se njime bavi i njegov otac Miroslav Mataija. Upravo o tome popričali smo s njime u jednom kratkom razgovoru, pa pročitajte što nam je rekao.
LJUBAV PREMA LOPTI
– Počeo sam s treninzima sa sedam godina. Kao i većina djece, probao sam sve sportove do tada. Uzeo sam loptu od rukometa, zavolio ju i ostao u tom sportu sve do dandanas. Roditelji su mi bili podrška od prvog dana. Moj otac je također u rukometu tako da je to odigralo dobru kartu da ostanem u tom sportu.
GENETSKA PREDISPOZICIJA
– Moj otac je cijeli život u sportu. Pustio mi je da isprobam sve sportove. Dao mi je slobodu izbora. Svakom djetetu treba dati tu slobodu i mogućnost da pronađu sebe u nekom sportu. Ima puno primjera gdje roditelji treniraju jedan sport, a njihovo se dijete nađe u sasvim drugom sportu. U drugim sportovima se jednostavno nisam našao kao u rukometu i na kraju se ispostavilo da je to bio zaista dobar odabir.
USPJESI KAO ODRAZ NAGRADE
– Uspjehe gledam kao nagrade za sav uložen trud koji sam dao u moju sportsku karijeru. Drago mi je kad mi stigne priznanje, kao što su to bili odlike najboljeg sportaša grada i najboljeg sportaša županije. Bio sam veoma sretan zbog tog imenovanja, ali i zbog ostalih postignuća koje sam naknadno ostvario sa svojom ekipom.
OZLJEDE U RUKOMETU
– Kao i u svakom sportu, prilikom igre dolazi do ozljeda. Kad ima ozljeda u plivanju gdje si u vodi, kako neće biti u jednom rukometu gdje je spoj trke, udaraca i primanja. S godinama, taj sport postaje sve grublji, ali treba se nositi s time, raditi na sebi i na svom tijelu da može izdržati te napore te pokušavam biti zdrav i u formi što duže. Kod igre, nitko ne ide za tim kako ćeš se ozlijediti i što će se dogoditi. Znamo da će nešto biti kod svih tih kontakata, udaraca i trčanja. U cijeloj toj priči, upravo su mi najdraže utakmice. Treniram sedam dana da bi igrao tih 60 minuta kad moram dati sve od sebe. U tim minutama igre, idem za tom loptom i pratim ju cijelu vrijeme. Jednostavno trebaš uživati u sportu i baviti se onime što voliš. (foto: Bernard Ritoša)