U svijetu u kojem se tempo svakodnevnog života ubrzava, a pritisci i očekivanja rastu, razgovor o mentalnom zdravlju postaje važniji nego ikad. Edukantica psihoterapije Alenka Kralj jedna je od onih stručnjakinja koje svojim pristupom, toplinom i autentičnošću stvaraju sigurno okruženje u kojem ljudi mogu istražiti svoje unutarnje procese, osobne izazove i mogućnosti za promjenu. Njezin rad temelji se na dubokoj profesionalnoj predanosti, stalnom učenju i snažnoj vjeri u čovjekovu sposobnost rasta.
Alenka Kralj je edukantica psihoterapije s bogatim iskustvom rada s pojedincima koji žele bolje razumjeti sebe, prevladati životne prepreke i unijeti više jasnoće u svoje odnose i odluke. Njezin profesionalni put obilježila je kontinuirana edukacija, supervizija, međunarodne konferencije i osobna psihoterapija, što sve zajedno gradi njezin autentičan, empatičan i utemeljen terapijski stil.
Pozivamo vas da nastavite čitati i otkrijete njezinu životnu i profesionalnu priču te uvide koje dijeli iz svoje terapeutske prakse.
PRIRODNI PUT PREMA PSIHOTERAPIJI
– Riječ je o spletu životnih okolnosti i postupnom prepoznavanju da je upravo psihoterapija moj prirodan smjer. Još kao mala često sam se nalazila u ulozi aktivnog slušatelja, ali i nekoga tko se intuitivno zauzima za pravednost. Kasnije, tijekom srednje škole, u život su mi ušle osobe koje su imale iskustva s psihoterapijom, što me potaknulo da počnem čitati i istraživati literaturu u tom smjeru. Tada se rodila prva jasnija ideja da bi to mogao biti moj budući poziv. Tijekom studija sociologije ideja je sazrijela. Ulazak na tržište rada samo je dodatno potvrdio tu odluku i učvrstio moju motivaciju. Tako sam 2018., nakon magistarske diplome, završila početni tečaj iz transakcijske analize, a 2019. upisala četverogodišnju edukaciju. Nakon promjene Zakona o psihoterapiji u Hrvatskoj, završila sam i godinu i pol propedeutičkog programa, što mi je omogućilo da radim posao kojim se danas bavim. Moj put nije završen te sam trenutno u procesu pisanja završnog rada koji će me dovesti do međunarodne certifikacije i zvanja transakcijskog analitičara. U tom smislu, ovaj poziv i dalje se razvija zajedno sa mnom.
UZORIMA OBLIKOVANA AUTENTIČNOST
– Iskustvo koje je posebno oblikovalo moj terapeutski pristup dolazi s međunarodnih konferencija na kojima se okupljaju stručnjaci iz cijeloga svijeta, ujedno i stariji kolege koje sam doživljavala svojim uzorima. Neki od njih terapijom se bave gotovo duplo dulje nego što ja imam godina. Inspirirali su me time što su otvoreno pokazivali svoje osobne i profesionalne ranjivosti, kao i stvari koje bi danas napravili drugačije. Za mene kao mladog terapeuta, postojao je strah da sve mora biti savršeno, a oni su zapravo normalizirali činjenicu da svi griješimo. To mi je donijelo važan uvid; psihoterapija ne može biti savršena, ali može biti stvarna.
UČENJE KAO STIL ŽIVOTA I BRIGA O EMOCIONALNOJ RAVNOTEŽI
– Za sada, ne prestajem učiti. Redovito pohađam svjetske i europske konferencije, dodatno se educiram na različitim iskustvenim radionicama i predavanjima, superviziram i interviziram svoj rad s kolegicama, a svoju emocionalnu ravnotežu podržavam osobnom psihoterapijom. U privatnom životu pazim na svoje granice i biram aktivnosti i društvo koje mi donose radost i energiju. Volim trčanje, sudjelujem u utrkama, prošle sam godine završila pariški maraton. Takvi osobni ciljevi pomažu mi održati balans.
POTREBA ZA PROMJENOM
– Ljudi koji dolaze najčešće osjećaju potrebu za promjenom, bilo da žele bolje razumjeti sebe, proraditi određena životna iskustva, prevladati obrasce koji im više ne služe ili se nose s izazovima u kojima se na neki način osjećaju zakočenima. Najčešće tematike jesu partnerski odnosi, tugovanja radi gubitka važnih ljudi iz života ili suočavanje sa strahovima koji su s vremenom postali funkcionalno ograničavajući. Jedan od razloga zašto je to tako i naravno, ne mogu generalizirati, jest način na koji živimo, ubrzano i pod stalnim pritiskom da sve moramo ostvariti i sustići. Čak i kad nešto postignemo, često nije dovoljno te odmah gledamo što još trebamo. Ako usporimo, ako odmaramo, imamo osjećaj da nam nešto „curi kroz prste“ da nešto propuštamo. Zapravo, u svoj toj jurnjavi, jedino što nam curi kroz prste jest naš život.
DAN ISPUNJEN PRIČAMA, EMOCIJAMA I POVJERENJEM
– Moj radni dan obično započinje šetnjom, a kada moja vjerna kolegica labradorica Folly namiri svoje potrebe, smještamo se u naše radno okruženje, ja u fotelju, a ona gdje poželi u datom trenutku. Tada može otpočeti rad sa životnim pričama, suzama, tugom, porazima, gubicima, bolestima, traumama, ljutnjom i frustracijama, ali i pozitivnim promjenama, rješavanjem izazova, dijeljenjem sreće, smijeha i radosti, prihvaćanjem, otpuštanjem i praštanjem. Najviše me ispunjava povjerenje koje se izgradi tijekom procesa i naravno slavljenje svakog malog ili velikog pomaka ka željenoj promjeni.
VRIJEDNOSTI KOJE DAJU SMJER TERAPIJSKOM ODNOSU
– Svatko od nas ima vlastiti sustav vrijednosti, i upravo je zanimljivo kako se vrijednosti usklađuju, toleriraju i u konačnici prihvaćaju ili mijenjaju kroz terapijski proces. Ono čemu težimo tijekom cijelog procesa, a uspijevamo više ili manje, jest transparentnost i autentičnost. To, između ostalog, znači da ponekad razgovaramo i o onome što se događa između nas, terapeuta i klijenta, u ovdje i sada. Ponekad se, i sama otvorim s nekom svojom pričom, ako procijenim da može biti korisno za proces.
SAVJET KOJI ČUVA GRANICE I ODNOSE
– Najvažniji savjet koji sam naučila dobila sam od svoje mentorice, Aleksandre Bubere Ninić. Naučila sam da je potrebu važno uvažiti, ali ne i nužno zadovoljiti. To nam pomaže da zadržimo svoje granice i sačuvamo vlastite kapacitete, a ipak ostanemo u empatičnom kontaktu s drugom osobom. Taj princip koristan mi je u profesionalnom i privatnom životu.
LJUDSKA OTPORNOST KAO TRAJNA FASCINACIJA
– Najviše me fascinira čovjekova sposobnost prilagodbe na teške životne okolnosti i naše tijelo koje nas podržava u tom procesu te volja i hrabrost ljudi koji se odabiru s time suočiti.
STRPLJENJE – NAJVEĆI IZAZOV DANAŠNJE PSIHOTERAPIJE
– Najvećim izazovom u modernoj psihoterapiji smatram našu nestrpljivost, ljudsku sklonost da težimo brzim odgovorima i instant rješenjima. U terapijskom procesu to ponekad jest moguće, ali za dublje i konkretne promjene potrebno je vrijeme, kao i u svemu u životu. Također, digitalni alati koji danas postoje mogu biti i izazov, ali i podrška. Sve ovisi o tome kako ih koristimo i u koju svrhu. Oni mogu biti korisni, ali rane nastale u kontaktu mogu samo i kroz kontakt zacijeliti.