Iza svakog plesnog pokreta kriju se sati rada, odricanja, uspona i padova koje publika najčešće ne vidi. Dok na pozornici sve djeluje lako, elegantno i spontano, iza kulisa nastaju priče koje oblikuju ne samo umjetnike nego i ljude. Ples nije samo izvedba već je to način izražavanja, prostor za emocije i često životni poziv koji prati pojedinca od najranije dobi.
Jedna od osoba koja je svoj život posvetila upravo toj umjetnosti jest Klara Pergolis, plesačica, koreografkinja i pedagoginja koja već godinama djeluje na hrvatskoj plesnoj sceni. Kroz svoj rad odgojila je brojne generacije plesača, razvijala projekte koji spajaju umjetnost i edukaciju te kontinuirano promiče ples kao alat osobnog razvoja i kreativnog izražavanja. Njezino iskustvo obuhvaća nastupe, koreografije, vođenje plesnih programa i stvaranje novih prilika za mlade plesače, a iza svega stoji ljubav prema pokretu koja traje od djetinjstva.
U razgovoru s Klarom dotaknuli smo se trenutaka koji su obilježili njezin umjetnički put, izazova plesne profesije, emocija koje prenosi kroz pokret te lekcija koje je naučila radeći s ljudima svih generacija.
KOREOGRAFIJA KOJA JE PROMIJENILA PERSPEKTIVU
– Ako moram izabrati samo jednu, definitivno je to moj prvi plesni nastup kao dijete kada sam prvi put okusila čari pozornice. Nakon prvog nastupa bila sam sigurna da želim plesati zauvijek.
ISTINA IZA REFLEKTORA
– Često idealiziraju sliku plesača jer sve izgleda glamurozno i lagano na pozornici. Međutim, vrijednost ima svoju cijenu, a to su odricanja od rane dobi. Kao dijete morate biti na svakoj probi i nastupu jer je ples grupna aktivnost. Nema rođendana i izleta ako se kose s plesnim obvezama. Sati i sati provedeni u dvorani za te tri minute na pozornici, da ne kažem godine treniranja kako bi sve izgledalo savršeno.
EMOCIJE KROZ POKRET
– Često svoju sreću ili tugu kanaliziram kroz ples i to mi je dovoljno. Ne mora moja poruka doći do nekoga da bih izbacila emociju iz sebe. To su čari plesa zbog kojih mu se uvijek vraćate. Koji god osjećaj publika ponese, dobro je dok osjeća nešto. To je zapravo i svrha umjetnika. Ako gledamo ples i ne osjećamo ništa, to nije dobro. Kroz rad s djecom i ljudima naučila sam da je strast najveći pokretač kojeg imamo, a dolazi iz ljubavi. Ponekad zaboravimo koliko je bitno raditi nešto samo zato što vas čini sretnima. Ne morate imati nikakvu drugu korist.
POVRATAK VLASTITOJ STRASTI
– Trenutak kada sam mislila da moje mjesto više nije u plesu i da sam dala sve što sam imala. Nakon tog perioda, u odsustvu plesa, shvatila sam koliko ga zapravo volim i živim. Tada je zapravo Fresheels nastao.
SVAKA EMOCIJA VRIJEDI
– Smatram da je svaki umjetnik individua, pa tako i njegove emocije. Tuga je vrlo jaka emocija koja može oblikovati umjetnika, ali jednako vrijedna djela mogu nastati iz sreće, nade ili običnih životnih trenutaka.