Ronjenje na dah jedan je od onih sportova koji na prvi pogled djeluju jednostavno, udahnete, zaronite i zadržite dah. Iza te prividne jednostavnosti skriva se zapravo svijet iznimne discipline, mentalne snage i dubokog razumijevanja vlastitog tijela. Tu je susret čovjeka s vlastitim granicama, s mirnoćom, strpljenjem i sposobnošću da ostanemo potpuno prisutni u trenutku.
U tom sportu nema buke motora ni adrenalina brzine. Postoji samo tišina, puls i dah koji postaje središte svega, a pred očima otvara se morsko carstvo koje vrijedi iskusiti. Upravo zato ronjenje na dah često se opisuje kao spoj sporta, znanosti i meditacije, aktivnost u kojoj jednako važnu ulogu imaju fizička spremnost i mentalna stabilnost.
Vitomir Maričić je ime koje se često spominje kada se govori o granicama ljudske izdržljivosti pod vodom. Višestruki je svjetski rekorder i reprezentativac koji je svojim rezultatima Hrvatsku trajno upisao na kartu svjetskog ronjenja. Maričić je poznat po analitičkom pristupu treningu, sigurnosti u ronjenju i edukaciji drugih ronilaca, a njegov rad ima snažan utjecaj na razvoj freedivinga u Hrvatskoj i svijetu.
U razgovoru s njim pokušali smo otkriti što se događa u mislima čovjeka koji se spušta duboko ispod površine mora i što ga, nakon svih uspjeha, i dalje gura prema novim izazovima.
PRESUDAN TRENUTAK U OBLIKOVANJU OSOBNOSTI SPORTAŠA
– Ne bih rekao da je jedan trenutak bio presudan za oblikovanje moje karijere. Više je riječ o cijelom nizu iskustava, lekcija i ponavljanja istih životnih i sportskih učenja. Ipak, ako bih morao izdvojiti jedan događaj koji je značajno utjecao na moj sportski put, to bi bila jedna velika ozljeda koju sam doživio prije četrnaest godina. Teško je reći je li ona bila dobra ili loša za mene, ali tijekom rehabilitacije prošao sam potpuno drugačiji proces učenja. Kroz taj period, postepeno sam se vraćao sportu, s više ili manje uspjeha, i upravo me taj proces promijenio i usmjerio prema putu kojim danas idem.
MOTIVACIJA NA IZLAGANJE EKSTREMNIM FIZIČKIM I MENTALNIM IZAZOVIMA
– Najviše me motivira učenje. Uvijek postoji nešto novo što možete naučiti. Čak i kada mislite da ste dosegli neki vrh ili zid iza kojeg više nema napretka, često se otvore nova vrata. Kroz njih vidite nešto novo, neku novu perspektivu ili znanje. Ta znatiželja i potreba za učenjem guraju me dalje. Da biste pomaknuli granice, uvijek morate naučiti nešto novo i upravo je to ono što me stalno vraća u proces.
PSIHIČKA STABILNOST VS FIZIČKA SNAGA
– Ne bih rekao da je psihička stabilnost važnija od fizičke snage. Jedno i drugo je iznimno važno. Mentalni trening nikada neće zamijeniti pravi fizički trening, ali s druge strane netko tko ima mnogo treninga iza sebe prirodno razvija i mentalne alate koji mu pomažu u izazovnim situacijama. Prije zarona imam određene rituale i tehnike kojima pokušavam isprazniti glavu od svega što bi moglo biti distrakcija. Fokusiram se isključivo na ono što mogu kontrolirati i na zadatak koji trebam izvršiti. U tom trenutku, to je moj jedini posao i moj jedini fokus.
GRANICE
– Ne postoji granica koju sam odlučio nikada ne prijeći. Postoje granice koje sam si u određenom trenutku postavio na temelju znanja i iskustva koje tada imam. No, mnogo puta, dogodilo mi se da sam, kada sam došao do te granice, otkrio nešto novo što je otvorilo dodatne mogućnosti. To je proces koji se stalno ponavlja. Svaki put kada dođete do jednih vrata, iza njih se pojave nova. Zato sam kroz život naučio da su granice često tu upravo zato da bismo ih pomicali.
STRAH KAO INFORMACIJA
– Moj odnos prema strahu s godinama se promijenio. Prije svega sam pokušao razumjeti odakle taj strah dolazi i zašto se pojavljuje. Danas ga koristim kao alat za pojačavanje fokusa. Strah mi govori da mi je nešto važno i da ulazim u stanje u kojem sam spreman dati najbolje od sebe. Ne doživljavam ga kao emociju nego kao informaciju. Kada ga tako promatrate, možete tu informaciju iskoristiti kako biste poboljšali svoju izvedbu. Važno je i da sportaši preispitaju vlastite motive i očekivanja. Kada se to posloži na zdrav način, strah prestaje biti prepreka i postaje nešto što može pomoći.
LEKCIJE RONJENJA
– Kroz ronjenje na dah naravno puno naučimo o kontroli disanja, jer je zadržavanje daha srž tog sporta. Ali kroz sport općenito učimo i mnoge druge vještine koje kasnije koristimo u svakodnevnom životu, u poslu, odnosima, obitelji i projektima. Sport nas uči prihvaćati poraze, težiti pobjedama i preuzeti odgovornost za vlastite rezultate. Upravo zato smatram da je sport iznimno važan, posebno za djecu, jer pruža životne lekcije koje je u nekim drugim okolnostima mnogo teže naučiti.
POVJERENJE U TIM
– Povjerenje u tim u mom je sportu iznimno važno, vjerojatno i najvažnije. Ronjenje na dah zapravo je jedan od najsigurnijih sportova kada postoji kvalitetan i educiran tim. No, bez takvog tima, može postati opasan kao i bilo koji drugi sport. Sigurnost mi je apsolutni prioritet i ne želim ugrožavati svoje zdravlje. Upravo zato je kvalitetan tim preduvjet za sve što radim. Tijekom godina stvorio sam i educirao nekoliko timova diljem svijeta koji mi mogu pružiti vrhunsku podršku. Ljude biram prvenstveno prema njihovim ljudskim osobinama, jer se upravo one kasnije odražavaju na odgovornost, rad i suradnju.
PRITISAK OČEKIVANJA
– S pritiskom javnosti nosim se prilično jednostavno. Kada dobro posložite vlastita očekivanja i motivaciju, shvatite da rezultati, rekordi i titule zapravo ne mijenjaju ono što vi jeste. Vi ste i dalje ista osoba, okružena istim ljudima i istim životom. Javnost će uvijek imati svoja očekivanja, ali to nije nešto čime se ja trebam baviti. Moj zadatak je dati sve od sebe u onome što radim i zadovoljiti vlastite standarde. Hoće li se to nekome svidjeti ili ne, to više nije u mojoj kontroli.
USPJEH I PORAZ
– Mladim sportašima savjetovao bih da prije svega razmisle o svojoj motivaciji. Umjesto da razmišljaju o uspjehu ili neuspjehu, trebaju se zapitati rade li nešto što zaista vole. Ako vole sport kojim se bave, trebaju nastaviti trenirati jer će ih upravo ta ljubav motivirati da se stalno vraćaju treningu. Ako dovoljno dugo i predano rade ono što vole, uspjeh najčešće dođe sam.
No, važno je odmah prihvatiti jednu stvar: ako želite biti uspješni, morate biti spremni i na neuspjeh. Što je veći uspjeh, često je teži put koji vodi do njega. Iz vlastitog iskustva, ali i kroz rad s drugim sportašima, često vidim da su ljudi spremni za pravu pobjedu tek onda kada su potpuno spremni prihvatiti i poraz.