Poezija je oduvijek bila tiha, ali snažna suputnica čovjekova srca. Ona je šapat i krik, svjetlost i sjena, trenutak u kojem zastanemo i prepoznamo sebe. U stihovima pronalazimo ono neizrecivo kao što su čežnje, radosti, sumnje, ljubavi i sve one titraje duše koje je ponekad teško pretočiti u svakodnevni govor. Pjesništvo nas uči osluškivati, promatrati i osjećati dublje. Ono nas vraća jednostavnosti, ali i otvara prostore beskraja.
U tom prostoru riječi i tišine svoj je pjesnički put izgradila i Diana Erman čiji su stihovi prožeti zavičajem, duhovnošću, prirodom i snažnom unutarnjom emocijom. Od ranih školskih dana, kada su bilježnica i olovka postale njezine vjerne suputnice, do zrelog poetskog izraza, njezino stvaranje obilježeno je iskrenošću, toplinom i predanošću riječi. Nagrađivana još u mladosti, aktivna u literarnim i dramskim sekcijama, Diana je postupno gradila svoj prepoznatljiv glas – glas koji ostaje nježan, ali postojan.
U nastavku, uronite zajedno s nama u misli, sjećanja i odgovore koji otkrivaju kako nastaju stihovi, odakle dolazi inspiracija i što poezija znači Diani Erman, pjesnikinji koja je živi punim srcem.
POČETCI LJUBAVI PREMA POEZIJI
– Sjećam se da su u ranim školskim danima velika roza bilježnica s tvrdim koricama i olovka postale moje vjerne pratiteljice i suputnice. U bilježnicu sam počela zapisivati svoje prve stihove na čakavštini i standarnom hrvatskom jeziku. Pamtim da je prva pjesma nosila naslov Tići. Nekako me poezija pratila kroz cijelo moje odrastanje i školovanje, osnovnoškolsko i gimnazijsko, kasnije i fakultetsko. Koliko sam silno voljela recitirati poeziju, toliko sam, još i više, gajila ljubav prema njoj. Tako sam se priključila dramskoj i literarnoj sekciji, i nastojala zabilježiti svaki trenutak inspiracije. Sjećam se kako nas je bilo samo nekolicina na literarnoj sekciji i voljela sam svaki novi izazov stvaranja novo bića, pjesme. Dvije godine zaredom okrunjena sam „Laurus nobilis“ nagradom što je dalo polet i podstreh kasnijim poetskim zapisima. U srednjoj školi, jedan od najljepših momenata bio mi je pisanje zadaćnice i odabir određene teme i naravno pomaganje oko uobličenja poneke misli i ideje kolegama iz razreda. To me silno ispunjavalo i veselilo. Na kraju gimnazijskog školovanja bila sam počašćena i ponosna kad je razrednica pročitala ulomak iz moje zadaćnice kao misao vodilju i ideju za sve nas koji okrećemo novu stranicu u životu.
INSPIRACIJA I EMOCIJE
– Rekla bih da poezija pronađe put do mene i kad sam sjetna, obgrljena tugom i u trenucima radosti i ushita. Inspirira me sam život, njegova dubina i slojevitost, prirodne mijene, zavičaj, ljudi koje susrećem, impresije koje upijam, emocije koje se utisnu u mene pri nekom novom životnom doživljaju. Neki prizor koji zabilježim golim okom ili fotografijom, zna bit uzlet budućim stihovima. Držim da je cijelo moje djetinjstvo i odrastanje, prva zaljubljivanja, čežnja, rast u duhovnosti, bilo podloga mom pisanju.
MALI RITUALI STVARANJA
– Inspiracija me nekako pronađe bez da se posebno pripremam na nju. Ali sve ovo što si navela, fina mirisna kava, tišina ili samo zvuk mora ili cvrkuta ptica i gibanje vjetra među krošnjama te širok repertoar glazbe, dobri su lajt motivi za stvaranje i pritok inspiracije. Uglavnom, dobro je da početnu inspirativnu intonaciju zapišem ili na komadić papira ili u svoj mobitel; jer ono „zapamtit ću tu fantastičnu misao, nema šanse da odleti“, odletjet će u oceanu zbivanja, ako ne zastanem i skiciram riječima taj vir inspirativni. Često se dogodi da me inspiracija pogodi i da u jednom danu ispišem recimo tri pjesme, a onda nastupi nekoliko dana zatišja i tako se nekako nepravilno ti inspirativni ciklusi kotrljaju. Rijetko prepravljam svoje pjesme. Niknu iz mene i to uglavnom bude ta zaokružena cjelina kojoj eventualno s vremenom priuštim sitnu preinaku.
STIH KAO OGLEDALO
– Pregršt je stihova u kojima se ogleda moja nutrina jer pišem iz unutarnjih poriva, impulsa, previranja. Slikoviti su to opisi ali kako uopće izreći dušu. Ponekad ju je možda lakše oslikati tj. pretočiti na platno, u boje i teksture. Kad bih morala odabrati baš neki određeni stih što je vrlo teško, jer mnogo je tu mozaičnih stihova koji su preslika emocija; možda bih mogla izdvojiti ovih par iz različitih pjesama:
Budi nježna prema sebi poput lune
U noći duge odaslaj blagog sjaja strune
Okupaj svoju dušu dobrotom
Umij svoj duh jednostavnom ljepotom….
… Uvijek sam na drugom mjestu
Negdje između treptaja krila leptira
Ususret laticama i nektaru
nepomično upijam ljepotu…
…Opijena Tobom
Hodim crvenom zemljom
Valjam se po travkama zelenim
I opet sam Dijete
I uistinu sam Žena
Dok opijam se na
Obalama Duše Tvoje…
I dio himana posvećenog našem gradu Poreču
…Suton kad tiho se na njega spušta…
Zatrepere li neke usnule strune u tebi?
Osjećaš li ili tek spoznaješ…
Bez nadolazeće oseke ne bi znao cijeniti plime u sebi.
OSOBNO I MAŠTA
– Bilo bi vrlo odvažno reći da je svaka moja pjesma djelić moje autobiografije. Tamo gdje je stvarnost posustala, mašta je zakoraknula tako da je to jedan plet osobne priče i mašte koja na svojim krilima ne poznaje prepreke.
LJEPOTA SVAKODNEVICE
– U običnom svakodnevnom životu najčešće me inspiriraju more, planine, šume, livade, životinje, osebujni i jednostavni ljudi koje susretnem, najjednostavniji rituali i momenti u kojima sam prisutna i na kojima sam zahvalna. Posebno volim zalaske sunca, tako da su i oni izletište motivima za pjesmu. Inspirira me i vodi radost koju u meni mogu probuditi susreti koje doživljavam kao dar i pokretač kreacija i kreativnosti. Inspiriraju me djeca kojima sam okružena i koja me potiču na ocean smijeha, strpljenja i zahvalnosti. Inspiriraju me ona neka posebna mjesta koja pripadaju prirodnim ljepotama.
RAZLIČITA TUMAČENJA
– Osjećam se u tom trenutku vrlo bogato sa sretnim osmijehom na licu. Poezija je moja vjerna suputnica, a ako osim meni donese još nekome neki element radosti, poleta, promišljanja, neke drukčije perspektive – zahvalna sam na tome i počašćena čuti vizure i verzije iz totalno drukčijeg kuta. Poezija je tu da teče drugome poput nabujale rijeke i taj tok je prepušten slobodi. Svatko od nas toliko je originalan i jedinstven i samim time naše su percepcije drukčije. U tome je ljepota i posebnost.
PORUKA MLAĐOJ SEBI
– Onoj djevojčici kojoj su „Pepeljuga“, „Djevojčica sa šibicama“ i „Mala sirena“ bile najdraže bajke rekla bih: „Djevojčice, nastavi plesati svoju pjesmu osunčanom stranom livade i ulice, njeguj te pupoljke koji su ti darovani, zalijevaj ih i pjevaj im onako iz srca iskreno, jer vjeruj – kad stvaraš srcem to se osjeti i dotakne drugoga neslućenom putanjom.“.