Postoje ljudi koji svojim životom i djelovanjem postanu pravi primjer snage, volje i ustrajnosti. Jelena Vuković je jedna od njih. Od prvih sportskih koraka pa sve do svjetskih rekorda i paraolimpijskih medalja, njezin put pokazuje što znači vjerovati u sebe i ustrajati unatoč svim preprekama.
Njezina priča je životna lekcija o tome kako se snovi ostvaruju radom, odlučnošću i ljubavlju prema onome što radiš. Jelena nas uči da potencijal često prepoznaju oni koji u nama vide više nego što mi sami mislimo da možemo, ali i da prava snaga dolazi iznutra, iz srca koje ne odustaje.
Jelena Vuković je svojim primjerom bacila svima fokus daleko dalje granice mogućeg, te potakla mnoge da pomiču svoje granice. Pozivamo da s nama upoznate njen svijet otkrivanja potencijala i ostvarenja snova.
PREPOZNAT POTENCIJAL
– Početak mog bavljenja sportom započeo je još davne 1981., kada sam krenula u prvi razred. Tada moja doktorica, Snježana Bilić, tadašnja školska doktorica, a danas moja najbolja prijateljica, rekla je da me ne želi osloboditi nastave tjelesnog odgoja. Mislim da je to bio prvi korak ka bavljenju sportom. Bila je to žena koja je vjerovala u mene i rekla da me ne želi osloboditi nastave tjelesnog, jer nema potrebe. U osnovnoj školi trenirala sam košarku, nije to tada bio paraolimpijski sport. U osmom razredu i prvom srednje, krenula sam polako s vožnjom utrka u kolicima što mi je bilo pomalo dosadno. U tom periodu, tražila sam se u raznim sportovima, pa sam igrala košarku u kolicima, tenis u kolicima, stolni tenis, dizala sam utege. 1995. godine upoznala sam se s atletikom. Moj tadašnji trener Milan Metikoš je u meni nekako usadio ljubav prema bacačkim disciplinama. Vidio je u meni potencijal i dobro me je usmjerio i uz njegovu pomoć započela se graditi moja sportska karijera.
30 GODINA KARIJERE
– Najuzbudljiviji trenutak moje dosadašnje 30-godišnje karijere svakako bio je 1998. godine u Birminghamu gdje sam oborila svjetski rekord u bacanju diska koji je do tada bio star više od 20 godina. To je bio jedan poseban trenutak, prvo veliko natjecanje koje se pokazalo jako dobrim s jako velikim rezultatom. Nakon toga, sigurno bi izdvojila osvajanje paraolimpijske medalje u Ateni 2004. godine. Bila je to bronca u bacanju diska. Nakon toga slijedilo je još puno velikih natjecanja od kojih svakako bih voljela posebno izdvojiti i Paraolimpijske igre u Ateni gdje sam nastupila pred 98.000 gledatelja na stadionu što je bilo jako posebno i emotivno. Trebalo je tu tremu nakon viđenog broja ljudi pretvoriti u pozitivnu tremu da bi rezultat bio dobar, a uz to imala sam skoro 39oC temperature, stajala sam na nogama, vani je bilo 38oC stupnjeva i 98% vlage. Na Parolimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine oborila sam svjetski rekord ponovno u bacanju diska. Taj rekord oborila sam u svojoj sportskoj karijeri pet puta, a jednom sam oborila i svjetski rekord u bacanju kugle. Od svojih početaka, odnosno od prvog natjecanje davne 1996. godine, pa sve do danas državna sam prvakinja i rekorderka u sve tri discipline u svojoj kategoriji, do prije 11 godina u kategoriji F42 dok sam još hodala, a nakon prometne u kategoriji F57 od kada sam završila u kolicima. Nastupila sam na četiri Parolimpijske igre, na više svjetskih prvenstava gdje sam više puta postala svjetska prvakinja u bacanju diska i uglavnom brončana u bacanju kugle, europska prvakinja i rekorderka. Sa zadnjim Europskim prvenstvom prije četiri godine u Poljskoj izgubila sam zlato u bacanju kugle za samo jedan centimetar što mi je donijelo titulu vice prvakinje Europe.
ILI VOLIŠ ILI NE VOLIŠ
– Svaki sport, ne samo paraolimpijski, zahtjeva odlučnost i snagu. Sport je nešto što ili voliš ili ne voliš. Ako voliš, daješ sve od sebe jer jednostavno te taj sportski duh proganja da napraviš što bolje rezultati. Sport je jedna jako dobra životna škola. Sport te uči da se boriš u životu. Kako se boriš u životu, tako se boriš u sportu. U sportu se boriš uvijek da pobijediš. To je ono što je najbitnije. Rečenica koja me stalno prati kaže: „Kako bi ostvario svoje snove, moraš se prvo probuditi.”. Sport me učio i dalje me uči da se probudim i borim svaki dan. Na zadnjem natjecanju koje sam imala, nastupila sam s dvije teške povrede. Te povrede, upravo kao i one prije, napravile su u meni inat da napravim još bolje rezultate. Uspjela sam prebaciti granici od 6 metara u kugli što mi nije bilo moguće u zadnje dvije godine. Prkos uz bol, koja je bila stalna i konstantna, bili su za mene poticaj iako će se to nekome činiti možda čudno. Vjeruj da bi bilo koji sportaš radije pretrpio bol nego odustao od natjecanja.
OBOSTRANA MOTIVACIJA
– Motivira me u svakom slučaju što me mladi i sportaši s tim invaliditetom vide kao svog uzora. Osjećam se posebno kada mi to kažu i to me motivira da se trudim i budem dovoljno dobra za njih. Želja mi je da mladima pokažem kako život ima smisao i kako je sport vrlo bitna stvar u životu te im može pomoći da budu još bolji ljudi. Sport će im pomoći da izgrade svoje samopouzdanje. Kad vidim dobre rezultate ne samo u sportu već i u životu kod mladih koje podučavam, to mi je onda velika motivacija za nastavak dalje.
IZAZOV U KARIJERI
– Poseban izazov u tijekom karijere svakako su sportske povrede. To je nešto što je onako posebno i teško bude nekada jer bude bolno. Poseban izazov koji je baš ostavio veliki pečat u mojoj sportskoj karijeri bio je nastup na Europskom prvenstvu u Berlinu prije šest godina. Nakon natjecanja, a bila sam treća, poništili su mi svih šest hitaca jer su suci konstatirali da ja ne sjedim kako treba po njihovim pravilima, ali zbog svog invaliditeta ja stvarno ne mogu drugačije sjediti. Nismo uspjeli to dokazati. Žalili smo se, ali oni nisu pristali na žalbu i tada sam ostala bez medalje s Europskog prvenstva. To mi je nekako ostavilo velik i ružan pečat na to natjecanje. Bilo je jako teško vratiti se nakon toga uopće u sport, bilo je jako teško vratiti se na natjecanje. Uz svoj stručni tim koji je iza mene, nekako sam to savladala i krenula ponovno dalje.
USKLAĐIVANJE SPORTA I ŽIVOTA
– Sport i osobni život nekako moraš uvijek uskladiti. To je posao, sport. Između ostalog i sviram, imam svoga ljubimca Dona, ali nekako sve uskladiš. Ja sam na svojim početcima radila na dva posla i dva puta dnevno odlazila na trening. Sve sam stigla.To je stvarno samo snaga volje i želje. Ako stvarno nešto želiš, onda to možeš i ostvariti. Uvijek se može dan posložiti tako da se sve stigne. Ako radiš do tri, dođeš kući, jedeš malo, dođeš k sebi, već u pet ili šest sati možeš biti na treningu. Sve se to uskladi i nakon toga ostane još vremena i za neko druženje i za kavice. Nedjeljom ne treniram nikada, od samih svojih početaka. To je bio jedan od mojih uvjeta mom prvom treneru. Nedjelja je dan za mene i nedjelja je dan za Boga. Nedjeljom odlazim u crkvu, odmaram, sviram i to je ono što mi puni baterije za cijeli tjedan.
OSOBA S INVALIDITETOM IMA POSVUDA
– Na promicanju veće svjesnosti i razumijevanja potreba osoba s invaliditetom možemo surađivati jedino tako da mi kao osobe s invaliditetom izađemo iz svojih kuća. Ako sjedimo u kući, nitko nas neće razumjeti, nego onda sami sebe žalimo. Čim izađemo u grad, čim izađemo među ljude, to postaje nešto normalno i tako mislim da u biti promičemo svijest o osobama s invaliditetom. Kada osobe s invaliditetom vidiš na nekom radnom mjestu, kada je vidiš u gradu, kada je vidiš u kafiću, u autobusu, na stadionu, kad se malo okreneš, vidiš da osoba s invaliditetom ima posvuda. Vidiš da vozi auto, motor, karting, tricikl. Onda počinješ shvaćati da osobe s invaliditetom mogu imati jedan normalan i kvalitetan život. Velika stvar je i do nas samih. Naravno, veliku ulogu ima i okolina u kojoj živimo, ljudi koji su oko nas, koliko nas potiču i koliko nas motiviraju. Treba prikazati stvarnost, ozbiljnost i težinu invaliditeta, ali ne pridavati previše važnosti. Osobu s invaliditetom treba prihvatiti točno onakvom kakva je. Ako ne pita za pomoć, nemojte nikada pomagati osobi s invaliditetom, jer svako od nas zna koliko može. Kad ne može, pita. Dok ne pita, znači da može. Nekada treba pustiti da se netko malo i pomuči da bi postigao nešto više u svom životu.
PODRŠKA OBITELJI I PRIJATELJA
– Uvijek kažem da zahvaljujem prvo mojoj majci koja je, nažalost, ove godine preminula. To je bio isto tako jedan veliki i težak udarac za mene. Ona me naučila boriti se u životu, naučila me da nisam drugačija od drugih. Isto tako, važan je bio moj razred, moji prijatelji. Oni su svi stali uz mene. Nikada me nisu gledali kao nekog tko ima invaliditet. Danas mi se zna dogoditi da kad s nekim idem negdje, više puta kad uđem u auto taj netko sjedne i potpuno zaboravi ubaciti moja kolica u auto. To bude jako smiješno. Ja onda samo sjedim i smijem se, a onda taj netko drugi, obično moja asistentica ili prijateljica, pita: “Zašto ne kreneš? Zašto se smiješ?”. Onda ja volim samo prstom pokazati na kolica i tako obje puknemo od smijeha. Htjela bih naglasiti da je za svakog vrhunskog sportaša stvarno bitno da ima jedan vrhunski tim stručnjaka koji se o njemu brine. Ja kažem da je jako bitno posložiti glavu. Kad glava nije posložena, ni tijelo ne funkcionira. Mogu trenirati do besvijesti, ali ako ja ne funkcioniram, nema učinka. Uz sebe imam trenericu Katju Luketić, trenericu Katarinu Polić, psihologicu Niku Spasić, doktoricu Maja Paunović i rehabilitacijsku edukatoricu Anku Dušanek. Sve su to ljudi koji sa mnom rade, razgovaraju, dijele i nose moje probleme, pokušavaju mi pomoći, pogurati me kada zapnem. Oni su u trenutcima kada ja to ne mogu, moje ruke, moje noge, a najviše nekada moj mozak kojeg treba pogurati.
PORUKA MLADIMA
– Svim mladima koji se žele baviti sportom, ovim putem želim poručiti neka ne oklijevaju sa svojim odlukama, nego neka krenu što prije. Ima puno sportova, vjerujem da će se u nekima pronaći. Uvijek kažem da je atletika jedina koja valja jer je atletika kraljica sportova, ali može se svako od mladih s invaliditetom pronaći i u nekom drugom sportu. Stvarno sada ima puno sportova i skoro svi sportovi koji su za zdrave sportaše prilagođeni su i za sportaše s invaliditetom. Tako da se mogu pronaći u bilo kojem sportu. Što god da krenu, dobro je i naučit će ih da se bore, a to je ono što mi kao osobe s invaliditetom svakodnevno proživljavamo. S druge strane, sport nas uči disciplini, radu, da budemo među ljudima. Sport izgrađuje naše samopouzdanje, te izvlači i one nekako najskrovitije, najskromnije iz njihovih kuća. Nemojte čekati. Pronađite nešto što će vas učiniti sretnima i vidjet ćete nakon prvog natjecanja ili prvog susreta koliko sport za vas znači.