Ponekad u životu treba jednostavno riskirati i okušati se onome što osjećamo da je za nas. Ukoliko poslušamo svoj instinkt i svoji unutarnji „ja”, život će nas nagraditi predivnim iskustvima. Takvu nagradu dobio je Antonio Scarpa kada je zajedno sa svojim prijatelj riskirao i predstavio se na audiciji kao glumac iako to nije bila njegova profesija. Svojom je odlukom promijenio tijek svog života i započeo jedan zanimljiv put glumačke karijere koja ga je odvela da se iskusi u raznim uloga te time upozna svijet kojeg prije nije poznavao.
Posvećenost Antonia glumi očituje se u njegovom angažmanu u brojnim filmskim produkcijama. Njegovo duboko razumijevanje glumačkih tehnika i zamršenog rada filmskog stvaralaštva, zajedno s njegovom impresivnom sposobnošću da transformira svoj izgled, izraze lica i glas, omogućilo mu je da briljira u raznim ulogama.
Šarmantan Antonio otvorio nam se u razgovoru i podijelio s nama značaj desetogodišnjeg iskustva u glumačkoj karijeri prilikom koje je radio na velikim projektima kao što su „Hitman’s Wife’s Bodyguard”. „The Last Prosecco”, „Red Land”, „Nedelja”, „Non Odiare”, „Diabolik”, „Rafaël” i mnogi drugi.
GLUMIO DA JE GLUMAC
– Počeo sam s glumom prije desetak godina kada sam se prijavio na audiciju za jedan film. Tražili su tada glumce koji znaju hrvatski ili srpski jezik. Tada se još nisam bavio profesionalnom, ali sam nekako osjećao u sebi da bi to mogao raditi. Prijatelji su me također nagovarali i jednostavno sam odlučio probati. Nisam želio propustiti priliku i da si u stare dane ne predbacujem kako nisam barem pokušao. Nisam si htio stavljati nekakvu grižnju savjesti. Na audiciji, predstavio sam se kao glumac zajedno sa svojim prijateljem. Odradili smo audiciju, odnosno odglumili smo audiciju. Bili su tamo i neki novinari te smo se također i njima predstavili kao glumci. Za vrijeme audicije, susreli smo se s redateljem, producentom i asistentom i naravno predstavili smo se kao glumci. Rekli smo kako smo glumili u raznim ulogama, no nismo im dali točne informacije kako nas ne bi mogli provjeriti. Nikad neću zaboraviti razgovor kojeg smo imali nakon što smo odradili audiciju. Hodali smo prema autu i prijatelj mi dobaci kako su stvarno svi povjerovali našoj priči da smo glumci. Na što sam mu odgovorio kako jesmo zaista glumci jer smo u istom danu čak tri puta uspješno odglumili, odnosno pred novinarima, pa pred redateljem i producentom, a onda smo i scenu dobro odradili i nadodao da ako nismo mi glumci tko je onda. Nakon mjesec dana obavijestili su nas kako smo dobili uloge i završili smo onda čak i na poster filma i tako je u biti sve krenulo. Kasnije sam išao na puno drugih audicija, odradio razne castinge, uloge, radionice, ponekad sam radio i iza kamere.
PRIRODNOST ISPRED KAMERE
– Glumac bi trebao uvijek biti prirodan, pogotovo kad se priča o glumi pred kamerom. Kamera sve vidi. Kameri se ne može lagati. Biti prirodan pred kamerom je jedan MUST. Ona će uvijek skužiti ako lažeš. Biti prirodan pred njom je nešto što je potrebno kako bi sve izgledalo realno i vjerodostojno. U suprotnom, to se može pretvoriti u preglumljivanje i lošu karikaturu, odnosno u neku varijantu gdje se to sve lako primijeti i onda ljudi ne vjeruju u to što gledaju. Bitno je da svojom glumom potakneš gledatelja da vjeruje u ono što gleda. U tom trenutku postaješ neka druga osoba kakva možda nikad nisi bio i nikad nećeš ni biti i ljudima moraš to prikazati kao nešto što u tom trenutku jesi. Prirodnost mora se uvijek osjetiti u glumcu. Naravno, ljudi me često pitaju kada ne glumim jer smatraju da si glumac i u privatnom životu. Onda im znam objasniti kako je jedan od mojih glavnih motiva zbog kojih sam se počeo baviti glumom opcija da u privatnom životu ne glumim. Pred kamerom mogu glumiti štogod mi daju, ali kad se kamere ugase, onda želim biti svoj, želim biti Antonio. Nije mi bitno tada kome ću se svidjeti već samo da budem svoj i originalan. Mislim da svi glumimo u svojim poslovima, od vodoinstalatera, doktora, prodavača pa do glumca. Kad ne bi ljudi glumili u svojim poslovima, ne bi imali posla. Jedina razlika između glumaca i ostalih je da se glumcima gluma spominje direktno u opisu posla.
ZADOVOLJSTVO KARIJEROM
– Prezadovoljan sam, posebice kad se sjetim kako se sve to pokrenulo ni iz čega i evo sada 10 godina da sam u tome. Kad podvučem crte i pogledam iza sebe što sam sve napravio, te u kojim sam sve projektima prisustvovao, svoj doprinos kinematografiji, stvarno sam presetan. Imao sam privilegiju da radim na dosta lijepim projektima sa zanimljivim ulogama. Moram priznati kako želim još takvih uloga i to je ljudska narav da kad se nešto dobro dobije da se želi još i poboljšati dalje svoje iskustvo. Do sada, glumio sam u domaćim filmovima, serijama i reklamama, ali i na talijanskim, američkim, britanskim, češkim, belgijskim, nizozemskim, norveškim, švedskim, austrijskim, njemačkim i srpskim projektima. Imao sam sreću koračati na svakojake setove i to me dodatno potiče da nastavim i dalje graditi karijeru. No, u svemu tome moram ostati svjestan kako se sve pokrenulo preko noći. Nadam se samo da će me zdravlje pratiti u svemu što činim i da ću karijeru dugo ispunjavati lijepim uspomenama i uspjesima.
GLUMAČKI IZAZOVI
– Svaki put, sa svakom ulogom, imamo priliku otkriti nešto o sebi. Ima nekih situacija da se netko na prvu pita može li ih odigrati. Čovjek se pita odakle će to izvući iz sebe, ali onda na kraju se sve nekako izvuče. Negdje se nađe taj dio tebe koji može utjeloviti tog lika. Ne bih mogao izdvojiti ulogu s kojom sam se najviše pronašao. Svaka uloga me iznenadi, ali me također svaka uloga ispuni i pruža mi motivaciju da istražim sebe. Ako na prvu vidim kako neka uloga nije za mene, no sagledam kako je redatelj to odabrao za mene, sagledam malo tada u sebe i čačkam duboko sve dok ne shvatim da je to nešto što nisam dobio bezveze i prihvatim tu ulogu kao izazov. Više-manje, nije teško. Kako se kaže sto ljudi, sto čudi. Tu treba biti svjestan da se ima posla s ljudima i da svatko ima svoje vizije, karakter, te svoj način i pristup radu. Glumac mora biti gumen kako bi utjelovio neke likove. Isto tako mora biti gumen da uspije surađivati s redateljima koji su otvoreniji i onima koji su zatvoreniji, te s glumcima koji imaju uspješniju karijeru od njih kao i s onima koji su manje poznati od njih. Kako i u drugim profesijama, tako je i kod nas. Naravno, svugdje postoji ta neka borba s egom. Sve može biti jednako teško i jednako lako. Sve ovisi o samom pojedincu. Mogu reći kako imam sreću da sam radio dosta s ljudima prije negoli sam počeo svoju glumačku karijeru tako da sam stekao to neko strpljenje i razumijevanje za tuđe mišljenje što primjenjujem danas u svom poslu. Najteže je u biti suočiti se sam sa sobom i sa svojim demonima kako bi si omogućio pronalazak u sebi tog lika koji se treba utjeloviti i način kojim će ga se predstaviti drugima. Svi imamo lake i teške dane. Sve ovisi kako se probudiš ujutro.(foto- Antonio Scarpa: Arhiva)