Ime koje se često spominje s oduševljenjem je Dean Turković. Rukometaš koji je sazrio igrajući za Rukometni klub Poreč, danas se može pohvaliti bogatom sportskom karijerom vezanom za Italiju i Talijansku reprezentaciju.
Deanova priča svjedoči o predanosti i odlučnosti, te kako talent, upornost i rad mogu dovesti do uspjeha i ostvarenja snova.
Odrastao u sportskom duhu, Turković je ozbiljno shvatio svoju ulogu igrača rukometa i svoju strast pretvorio u posao od kojeg danas živi i čijim će se uspjesima moći dugo pohvaliti. Nedavno se radi dužeg izostanka vratio ponovno u igru i za njega to nije bio problem i već se nakon drugom dana vratio u svoju uobičajenu rutinu kako nam je i sam ispričao.
FOKUS U DANAŠNJEM RUKOMETU
– Kada pričamo o igračkom kadru u rukometu, fokus je sigurno na fizičkoj pripremi, snazi i brzini jer su takve dinamike igre dok, nažalost, sve manje ima atraktivnih igrača poput Ivana Balića, ali mislim da je tako u većini današnjih sportova. Kad pričamo o ekipama, onda se fokus sigurno svodi na rad s mladima i pokušaju uvođenja što većeg broja igrača iz vlastitog pogona u prvu ekipu. Većina misli da je profesionalnim rukometašima, općenito sportašima, lako jer treniraju 2 do 3 sata dnevno i nažalost većina ljudi misli da su profesionalci samo oni koje gledaju na TV-u. Iza uloge profesionalnog rukometaša stoji maksimalna posvećenost treninzima, prehrani, dovođenje svog tijela u najbolju formu i puno odricanja. Naravno, tu kasnije dolazi i novac, ali mala je razlika između nekog tko na kraju uspije od onoga tko ostane prosječan, recimo da su odricanja jednaka.
STALAN IGRAČ U DRUGOJ ZEMLJI
– Nije lagano biti stalan igrač u drugoj državi jer se iz utakmice u utakmicu moraš stalno dokazivati i nisi zaštićen kao recimo u matičnom klubu. Uvijek se od igrača koji dolaze iz inozemstva očekuje više. S druge strane, imaš puno vlastitog zadovoljstva kad uspiješ negdje vani izgraditi karijeru, kad postigneš da te ljudi zavole ili kao u mom slučaju ostaneš u istom klubu 14 godina. Plusevi su u većini slučajeva i zarada, ali i upoznavanje novih kultura, jezika, poznanstva što ti zauvijek ostane. Istina, kući je najljepše, pogotovo ako imaš sreće da dolaziš iz Istre. Minusa iskreno i nema. Svatko si gleda napraviti da mu bude dobro, a uvijek postoji mogućnost promjena sredine ili povratka kući. Zadnjih 14 godina igram u istom klubu s kojim sam osvojio jednaki broj trofeja, plus dosta individualnih nagrada, ali ipak najveći uspjeh smatram da je činjenica što sam od rukometa i onog što volim raditi uspio napraviti posao i živjeti zadnjih 20 godina od toga, a stvorio sam si i dobre uvjete života za jednom kad prestanem biti aktivan igrač. Nažalost samo od rukometa ne možeš si osigurati da kad jednom prestaneš igrati ne trebaš raditi ništa, ali sigurno možeš živjeti ljepše. Ako moram odabrati jedan trenutak, onda je to kada sam kao kapetan Talijanske reprezentacije igrao pred svojim ljudima u Poreču protiv Hrvatske.
POVRATAK NAKON DUŽEG IZOSTANKA
– Vraćam se u igru nakon duge pauze zbog zdravstvenih razloga, a ne ozljede. Recimo da kad sam jednom riješio svoj zdravstveni problem, možda mi je bilo lakše vratiti se nego nekome tko se vraća nakon ozljede. Najbitnije je odraditi dobro pripreme. Sad kad sam se vratio, imam osjećaj kao da je to povratak na posao nakon ferija. Nakon dva dana zaboraviš da te nije bilo i čini ti se sve normalno.
RUKOMET I OSOBNO SAZRIJEVANJE
– Smatram da rukomet pomaže dosta k osobnom sazrijevanju, pogotovo kad si mlad i krećeš stjecati nova iskustva, prijateljstva i radne navike koje ti kasnije ostanu zauvijek kao i iskustva koje kasnije prenosiš na druge poslove.