Afinitet prema dinamaci odveo je mladu Ivanu Dojkić na uzbudljivi put u svijet košarke u kojem je otkrila sebe i svoje sposobnosti. Danas Ivana kao igračica niza mnoge uspjehe u svojoj profesionalnoj karijeri, te smatra kako još uvijek nije dosegla svoje najveće uspjehe.
Njenu strast i predanost prepoznao je bolonjski prvoligaški klub Virtus Segafredo koji te dao mogućnost da bude jedna od njihovih predstavnica što se za klub pokazao kao odličan potez.
U podužoj komunikaciji s talentiranom kapetanicom hrvatske košarkaške reprezentacije otkrili smo što ju poguralo da se bavi košarkom, od čega je sve morala odustati, s kakvim se izazovima se suočava te što bi poručila onima koji se još preispituju hoće li pristupiti košarci.
LJUBAV PREMA DINAMICI KOŠARKE
– Budući da su nam oba roditelja sportaši i cijeli život u toj profesiji, od malih nogu brat Marko i ja smo bili usmjereni prema sportu. Tata je bio trener odbojke, a mama odbojkašica. Nisu nas htjeli preusmjeriti u neki određeni sport, nego su odlučili to prepustiti nama. Košarka je zapravo bila zadnja u redu od svih sportova što sam probala. Prije toga sam trenirala tenis, plivanje, ritmiku i naravno odbojku.
Košarku sam odabrala iz razloga što mi se kao sport u tom period najviše svidio i odgovarao mojem karakteru. Voljela sam dinamiku košarke, kreativnost i slobodu preuzimanja odgovornosti. Svakodnevno me motivira želja za dostizanjem svojeg potencijala u potpunosti. Smatram da nema granica, ako se vizija i vjera spajaju s radom. Isto tako, želja za biti uvijek boljom igračicom i osobom u svakom aspektu, je ono što me najviše gura prema naprijed. Smatram da još uvijek svoje najveće uspjehe u sportskoj karijeri nisam dosegla, međutim rado se prisjećam određenih trenutaka koji su zasigurno bitna karika u tom procesu uspjeha, kao što su plasiranje na Eurobasket, prolazak grupne faze na istom natjecanju, prošlogodišnje finale talijanskog prvenstva, igranje Eurolige, te mnogobrojni drugi uspjesi u različitim ligama i prvenstvima, a i oni individualnog karaktera kao što su najbolji strijelac talijanskog kupa 2022., petorka talijanskog prvenstva i drugo. Iako volim uvijek spomenuti da za mene najveći uspjeh je svakodnevno s velikom strašću raditi ono što volimo, u tome napredovati kao sportaš, ali i kao mladi čovjek koji je iz male sredine otišao u svijet.
IZAZOVI U KOŠARCI
– Najveći izazovi u košarci, kao i kod svakog drugog sporta, po mom mišljenju su velika odricanja i kontinuitet napretka. Kad mislim na kontinuitet napredovanja, odnosim se na to da kada god se pruži prilika za individualan rad treba je iskoristiti. U onom periodu kada svi odmaraju dok sezona ne traje, tada je trenutak za ulaganje u sebe. Možda je tada najteže mentalno, ali tu se radi ta razlika između dobrih i manje dobrih igrača. Košarkaški gledajući izazovi za mene su svake sezone sve veći. Uvijek biti bolji nego na prethodnom treningu, prethodnoj utakmici. Tehnički ispravnija, preciznija i koncentracijom prisutnija, uvijek ću moći dati svoj maksimum koji se danas u vrhunskom profesionalnom sportu najviše traži.
VEĆA OČEKIVANJA U INOZEMNIM KLUBOVIMA
– Kada se nalazim u inozemstvu zahtjevi su puno veći za mene zbog toga što sam tretirana kao inozemni igrač u ekipi. Time želim reći da su puno veća očekivanja prema inozemne igrače, te se od nas traži i da to vratimo svojom igrom, kvalitetom i pristupom. U Hrvatskoj nažalost trenutno niti nemamo klubove za natjecanje u ozbiljnijem rangu europske košarke, te ne mogu realno prikazati situaciju, odnosno razlike u Hrvatskoj i Europi.
PUNO ODRICANJA
– Radi košarke morala sam odustati od svakodnevnog normalnog života mojih vršnjaka. Puno odricanja prisutno je u današnjem sportu. Moj tjedni raspored gradi se oko treninga, utakmica i odmora. Ne mogu si dopustiti propuste poput ne dovoljno potrebnog noćnog sna, ili ne treniranja u nekom dužem periodu, pa i sami možete zamisliti koliko je tu prisutno svakodnevnih odricanja. Međutim, u svakom rasporedu, može se i dopustiti ono malo slobode za bavljenje drugim stvarima osim sporta. Najbitnija je ta umjerenost u životu, kad se ona može postići jer nije uvijek moguće s obzirom na raspored.
TREBA PRVO SASLUŠATI SRCE
– Preporučila bi onima koji su neodlučni hoće li ili ne početi igrati košarku da prvo slušaju svoje srce i osjećaje, te da onda slijede taj put. Dok god im sport pruža zadovoljstvo i strast, moći će dostići određene uspjehe. U suprotnom jako teško, jer je potrebno mnogo odricanja koji bez velike želje nije moguće prijeći. Moj savjet je da se u ranoj košarkaškoj dobi previše ne treba opterećivati sa nedostatcima, već da se uživa u samom sportu. Kada stvarno odlučimo svoj život posvetiti košarci, tada svoje nedostatke trebamo preokrenuti u svoju korist. Rad i odricanja presuđuju, te se one malo lošije strane time potiskuju. S velikom predanošću i strašću prema treninzima i utakmicama, imati ćete bolje rezultate. Uvijek volim reći da su ponekad i male stvari dovoljne da se postignu velike. (foto: Matteo Marchi)