Svako zlo za nešto dobro. Iako je situacija s pandemijom potresla cijeli svijet, vratila je ipak nešto dobro, vrijeme koje možemo posvetiti svojim najbližima i samima sebi. S nadom kako će se sve uskoro vratiti normalnom životu na kojeg smo nekoć bili naviknuli s usvojenim mjerama opreza, istarska pjevačica Irena Giorgi ispričala nam je kako joj nedostaje direktan rad s ljudima i djecom, ali kako uživa u svom preseljenju na selo gdje provodi vrijeme s mužem i kćeri.
IZ GRADA NA SELO
– Korona je u naš život donijela velike promjene, svi to sa sigurnošću možemo reći. Život s maskama postao je svakodnevica, tko bi bio rekao. Totalni lockdown prošao nam je čak i lijepo. U tom smo se periodu života selili na selo i time si ostvarili dugoželjeni san. Život u gradu za mene je bio samo privremena odluka koja je nažalost potrajala dugih 11 godina. Dolaskom na svijet naše princeze ozbiljno smo krenuli u realizaciju plana i preseljenja na selo gdje će naša Ena živjeti zdravo i veselo djetinjstvo okružena čistim zrakom, prirodom i životinjama.
ŽIVOTNI PRIORITETI
– Bez obzira na koronu kojoj smo se nekako svi htjeli ne htjeli prilagodili, dani su mi maksimalno ispunjeni. Obitelj mi je na prvom mjestu. Briga oko djeteta zauzima pažnju i vrijeme svake majke i to maksimalno što me neizmjerno čini sretnom, najsretnijom, a Mauro je divan muž, otac i prijatelj. U svakom trenu on je tu za nas dvije. Bračni život? Puno vremena provodimo zajedno obzirom da on dosta radi od kuće. Do sada nam to nije bio nikakav problem. Dapače, lijepo je kad smo toliko zajedno. Napokon. Život nam je definitivno bio preaktivan, morali smo stati na loptu pa makar i ovako prisilno. Vjerujem da nam je svima dobro došlo da restartamo u našim glavama životne prioritete. Nije sve u poslu i jurnjavi. Trenuci provedeni s voljenim osobama definitivno su najdragocjeniji. I to mi upravo najviše nedostaje. Starije članove obitelji čuvamo, što znači distanca. Preduga distanca kojoj želim vidjeti kraj. Roditelji su nam u godinama, trebaju nas više nego ikada, trebaju ljubav i blizinu svojih unuka, a toga već predugo nema.
NOSTALGIJA
– Škola je mjesto na kojem možda izrazito osjećam negativnosti ove nesretne pandemije. Trudim se biti kreativna i pozitivna, djeca mi svakodnevno daju snagu i poticaj, ali meni kao glazbenici izrazito fali glazba u onom našem klasičnom smislu, pjevanje u zboru, mnogobrojnom zboru koji se nekad okupljao oko mene i našeg divnog klavira u prekrasnoj učionici glazbene kulture. Pa kad bi dječji pjev zaorio školom, kakva je to sreća. Silno to želim natrag. Želim natrag nastupe sa djecom, veseli ples folkloraša, zvuk roženice, putovanja, snimanja. Vjerujem da će iduća školska godina biti kao nekad, želim to. I na kraju, nastupi i koncerti jako mi nedostaju. Kao i svi glazbenici vapimo za njima i samom kontaktu s publikom. Izlasci, putovanja, sve će to doći. Nadam se da ćemo ovaj ružni period ubrzo gledati kao prošlost i veseliti se nekim novim, radosnim i zdravim životnim izazovima. Prevelike su želje svih nas da one ne bi bile i ostvarene. Proljeće nam kuca na vrata, priroda nam je uvijek prekrasno i neiscrpno utočište mira, ljepote, mirisa i inspiracije, samo ako to želimo.