Kažu da je važno sudjelovati, ali ne i pravom sportašu. Pravi sportski duh ne ide na natjecanja kako bi putovao i vidio svijeta. Pravi sportaš odlazi na natjecanje kako bi kući donio medalju s tog natjecanja i ne zaustavljaju ga prepreke već ga njegov cilj dovodi do željenog rezultata. Upravo je to priča Mikele Ristoski, paraolimpijka iz Pule, koja predstavljajući Hrvatsku i Atletski klub Istre, osvaja brojne medalje i priznanja, te se prema Hrvatskom atletskom savezu osoba s invaliditetom smatra najuspješnijom seniorkom u 2017. i 2018. godini.
U sportskoj karijeri, bitno je da sportaš nađe podršku osobe s kojom se nalazi u sličnoj situaciji, podrška publike, ali i pravi sportski duh u sebi o čemu nam je posvjedočila Mikela.
SNAŽNA PODRŠKA OD POČETAKA
– Počela sam trenirati u školi. Jelena Vuković stigla je jedan dan u školu s upitom tko želi trenirati i krenula sam s njom s treninzima. Išle smo često zajedno na natjecanja. Imam solidan odnos s njom, ponekad se sretnemo u gradu i popričamo. Zahvalna sam na pažnji ljudi. Svima kojima su poznati moji rezultati znaju me često zaustaviti i čestita mi za uspjehe. Drago mi je što me prate.
SPORTSKI DUH KOJI NE ODUSTAJE
– Lijepo mi je putovati i ići na natjecanja. Volim uživati, ali gledam se uvijek orijentirati k postizanju što boljeg rezultata. Nakon natjecanja, opuštam se u tim prekrasnim mjestima koje posjećujem zahvaljujući natjecanjima. Ono što je meni najbitnije je da nikad nisam odustala. Ne mogu reći da sam se istrošila. Mogu trenirati još nekoliko godina, ali doći će i taj dan kada više to neću moći. Želja mi je trenirati što dulje, onoliko koliko mi tijelo bude dozvolilo. Prošle godine imala sam ozljedu, imala sam petni trn. Kad smo krenuli u Berlin na natjecanju, trener mi je rekao da možemo odustati ukoliko se ne osjećam spremnom. Nisam htjela odustati od natjecanja i tada mi nije bila do rezultata već sam samo htjela pokupiti medalju. I stvarno je tako i bilo. Koncentrirala sam se samo na sebe i na svoju nogu i nisam se htjela vratiti kući bez medalje. Dostigla sam treće mjesto. Poslije natjecanja nisam mogla hodati i umirala sam od bolova, ali bila sam sretna što sam osvojila medalju.