Paraolimpijka Jelena Vuković je žena koja mnogima može biti uzor, kako radi svojih sportskih uspjeha tako i radi njenog načina razmišljanja.

Usprkos svom hendikepu, Jelena vozi, natječe se na velikim svjetskim natjecanjima, radi sve ono čega je neke bez hendikepa možda malkice strah. Uz svoj sportski i poslovni angažman, ona je i dugogodišnji volonter u Društvu distrofičara Istre. Njen karakter je njena najjača vrlina, a ono što joj daje najviše snagu su vjera i ljubav.

Uz lagani razgovor, otkrila nam je što joj daje snagu, što ju ispunjava, kakve su njene tjedne aktivnosti, na što se ponosi te njen pogled na akciju za prikupljanje sredstava za kolica koja se odvijala protekle godine.

SNAGA ZA PRIPREME
– Bavim se aktivno atletikom još od 1996 godine, prije toga sam igrala košarku. Nakon tri godine pauze, jer sam završila u invalidskim kolicima, ponovno sam nastavila s atletikom. Atletika mi teče kroz vene. Kada odlučim da neću više jer mi se ne da, onda vidim disk, kuglu, neko natjecanje i volja je opet tu. Jednostavno to je sastavni dio mene, mog načina života. S obzirom da redovito treniram, nagrada za to su medalje koje i dalje osvajam. Snagu mi daje vjera i ljubav, to je ono što me nosi.

VEDRINA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU
– Život čine male stvari. Živimo od vjere, od nečijeg osmijeha, zagrljaja, od ljubavi. Pokušavam tkati niti svoga života vjerom, nadom, ljubavlju, osmijehom i glazbom. To su note po kojima svaki dan sviram. Radujem se svakom novom danu, koliko god on težak bio.

TJEDNE AKTIVNOSTI
– Tjedan mi je sada malo naporan. Radim svakoga dana od 8 do 16 sati, a kako su dani kratki, trening imam već u 16 i 30, kako bi ga uspjeli odraditi prije mraka. Treniram tri puta tjedno za sada, a čim se dan produži prijeći ćemo na svaki dan osim nedjelje. Obično vikendom negdje putujem, što zbog sporta, što iz privatnih razloga. Pokušavam u cijeloj toj priči uvijek pronaći neko vrijeme za sebe, i učiniti nešto što me ispunjava i čini sretnom.

Nedjeljom sviram u Crkvi, to je posebno vrijeme za mene, to me ispunjava i nosi kroz cijeli tjedan.
Kada me nedjeljom nema, cijeli mi je tjedan nekako prazan. Pritom me svaka kavica s prijateljima obnavlja, diže i nosi. Imam i predivno kumče, s njom volim provesti vrijeme. To dijete me baš ispunjava. To je posebna milost.

STRAH OD VISINE
– Bojim se visine, toga me najviše strah. Svega ostaloga se ne bojim, znam da netko to od gore vidi sve, kako bi rekao Balašević.

PONOS NA MEDALJU IZ 1998
– Najviše se ponosim svojom prvom velikom medaljom, Birgmingham 1998., zlato u disku i novi svjetski rekord, zatim svaka medalja s Paraolimpijskih igara u Ateni 2004., kada sam osvojila broncu u bacanju diska i ostvarila san svakoga sportaša, uzeti medalju na olimpijadi.
Medalja koja zauzima posebno mjesto danas, je zlato iz Berlina od prošle godine. Moja prva medalja od kad sam u kolicima, znak novoga početka, znak da još mogu. Svako natjecanje nosi svoje, i svako je lijepo na svoj način, pa i onda kada izgubiš, naučiš nešto novo.

AKCIJA PRIKUPLJANJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA KOLICA

– U cijeloj priči najviše me iznenadila ljudska zloba i zavist, ali gledajmo to pozitivno, novac je skupljen, kolica naručena i trebala bi stići svaki čas. Nadam se da će biti super, da će mi smanjiti bolove, da ću lakše funkcionirati, a za ostalo, život ide dalje sa zlobnim komentarima i bez njih. Puno je više onih pozitivnih i onih koji su dali sebe u ovu akciju. Ljudi koju su uplatili 10 kuna, ti su dali sebe, hvala im, hvala svima koji su u ova teška vremena odvojili kune da meni omoguće nova kolica.

 

SHARE

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *