Tradicija ne mora ostati zatvorena u prošlosti. Ona može dobiti novu snagu, drukčiji izraz i privući generacije koje tek otkrivaju njezinu vrijednost. Upravo je glazba jedan od najljepših načina na koji se nasljeđe može sačuvati, ali i neprestano razvijati. Harmonika je instrument koji u sebi nosi posebnu emocionalnu snagu. Njezini tonovi mogu probuditi nostalgiju, prenijeti radost, ispričati priču i povezati ljude različitih generacija. Iako je mnogi prvenstveno povezuju s tradicijskom glazbom, njezine mogućnosti daleko nadilaze ustaljene glazbene okvire.
Ljubav prema harmonici ne mora se temeljiti samo na očuvanju onoga što smo naslijedili, nego i na hrabrosti da instrumentu damo novi prostor i pokažemo koliko različitih glazbenih svjetova može obuhvatiti. Upravo takav pristup njeguje David Beletić, hrvatski glazbenik, višestruko nagrađivani svirač dijatonske harmonike i voditelj škole harmonike.
Njegova glazbena priča započela je u obitelji u kojoj harmonika nije bila samo instrument, već dio svakodnevice i obiteljske tradicije. Danas svoju ljubav prema glazbi prenosi kroz nastupe, istraživanje novih glazbenih mogućnosti i pedagoški rad. Posebno mu je važno mladima približiti harmoniku kroz suvremene pjesme i repertoar koji im je blizak, pokazujući da se na ovom instrumentu može izvoditi gotovo svaka vrsta glazbe.
Njegov pristup otkriva i jednu važnu dimenziju glazbenog stvaralaštva. Talent i tehnika dobivaju puni smisao tek kada ih prate osjećaj, upornost i osobni izraz. Jednako tako, prenošenje znanja ne vidi samo kao učenje sviranja, nego kao stvaranje odnosa prema glazbi koji učenike može pratiti cijeloga života. Davidov cilj nije samo očuvati ljubav prema harmonici, nego je približiti i onima koji je možda nikada nisu doživljavali kao instrument suvremene glazbe.
OBITELJSKO NASLIJEĐE
– Harmoniku sam počeo svirati s 12 godina. Moj nono i stric također su svirali harmoniku, pa je ona oduvijek bila prisutna u našoj obitelji. Odrastao sam uz lijep zvuk harmonike. U početku sam svirao samo za svoj gušt, bez razmišljanja da ću jednog dana živjeti od glazbe.
PREPOZNATLJIV ZVUK
– Dijatonska harmonika posebna mi je zbog svog prepoznatljivog zvuka, osobito snažnih basova koji se ističu u odnosu na druge vrste harmonika. Ipak, mislim da je svaki instrument poseban na svoj način. Sviranjem želim prenijeti što širi spektar osjećaja, od tuge do radosti. Natjecanja su mi svakako važna, ali zasad nemam neki poseban glazbeni uspjeh koji bih izdvojio. Ipak, oduvijek sam želio svirati moderne pjesme na harmonici i jako mi je drago što to danas i radim. Za sada je to moji najveći glazbeni uspjeh. Kao glazbenik želio bih nastupati i u krugovima u kojima harmonika inače nije prihvaćena ili se rijetko sluša. Moj je najveći glazbeni san približiti je ljudima koji je inače ne slušaju i pokazati im da harmonika, pogotovo dijatonska, ima svoje mjesto i izvan tradicionalne glazbe. Kao pedagog želim i dalje učiti i usavršavati se kako bih svojim učenicima bio što bolji učitelj.
USPJEH JE SPOJ
– Mislim da za sviranje sam talent nije dovoljan, baš kao ni sama disciplina. Za uspjeh je potreban spoj talenta, redovitog vježbanja, upornosti, ali i osjećaja te osobnog izraza. Sve se to međusobno nadopunjuje.
HARMONIKA KAO IZVOR VESELJA
– Najviše želim da učenici uživaju u glazbi i da na satove dolaze zato što žele, a ne zato što moraju. Važno mi je da nauče svirati, ali i da im harmonika bude izvor veselja kroz život. Želim da ono što nauče mogu svirati za svoj gušt i a da po potrebi mogu uveseljavat i druge. Mislim da mladima harmoniku možemo približiti tako da sviramo glazbu koju slušaju ili barem nešto blisko njihovu ukusu. Smatram da se na harmonici može svirati gotovo svaka vrsta glazbe i upravo kroz suvremene pjesme želim im pokazati njezine mogućnosti. (foto – Dianas Garden studio)