U vremenu kada se sve više govori o važnosti mentalnog zdravlja, osobnog razvoja i povezanosti s vlastitim tijelom, sve veću pozornost privlače metode koje spajaju psihoterapiju, pokret i svjesno iskustvo. Jedna od njih je slobodni ples, praksa koja kroz pokret omogućuje izražavanje emocija, otpuštanje napetosti i dublji kontakt sa samim sobom.
O toj temi razgovarali smo s Annom Aigner, tjelesno-orijentiranom integrativnom terapeutkinjom i CIR praktičarkom koja se više od deset godina bavi tjelesno-orijentiranim pristupom radu s ljudima. U svom radu polazi od ideje da tijelo nosi tragove naših iskustava, emocija i životnih obrazaca te da upravo kroz tijelo možemo pronaći put prema većoj slobodi, autentičnosti i unutarnjoj ravnoteži.
U razgovoru nam je otkrila kako je odabrala svoj profesionalni put, na koji je način slobodni ples postao važan dio njezina rada te kakve promjene primjećuje kod sebe i sudionika svojih radionica.
STALNA EDUKACIJA
– Studirala sam interijer dizajn u Austriji i imala sam tamo jednog kolegu kojeg sam poznavala još iz srednje škole. On je upisao Privatno sveučilište Sigmunda Freuda u Beču. Kako sam često odlazila tamo, vidjela sam da imaju i kampus gdje su oni ujutro mogli doručkovati s ljudima koji su mentalno bolesni. Mene je to zaintrigiralo budući da sam i u obitelji imala mentalno bolesne osobe. Htjela sam otkriti više radi obiteljske dinamike, ali i preispitati sebe. Prvo sam krenula na psihoterapiju zato što me to zanimalo, a onda, kada sam postala majka, odlučila sam prekinuti neke obrasce koje sam dobila od svoje majke i nekako se svjesnije obrazovati u tom smislu. Krenula sam u Centar za integrativni razvoj u Zagrebu, gdje sam se upoznala s jednom aktivnom metodom u kojoj smo prolazili kroz sve što se poslije radilo s klijentima. To je trajalo četiri godine, uz dodatne dvije godine psihoseksualnog razvoja. Nastavila sam edukaciju putem KBC-a Rebro za rad sa stradalničkom, braniteljsko-stradalničkom populacijom, zatim edukaciju iz obiteljskih konstelacija kod Zigmara Gerkena te u Centru snage namjere, što je koherentna tjelesno-orijentirana psihoterapija. Od svoje 25. godine konstantno sam na edukacijama zato što volim biti u toku s time, zato što me to zanima.
OTKRIVANJE VLASTITOG TIJELA
– A zašto sam tjelesno-orijentirana? Zato što osobno nisam imala nikakav kontakt sa svojim tijelom te sam imala dosta nezgodno djetinjstvo i zapravo sam bila u potpunosti izvan svog tijela. Putovala sam u Indiju u mladim danima, kada je bilo popularno bavljenje nekim duhovnim životom, i zapravo sam sve radila kako bih se maknula od tijela. Kad sam prvi put shvatila da imam tijelo, bio je to trenutak kada sam rodila. Krenula sam tada u smjeru rješavanja problema s vlastitim bijesom, koji sam u potpunosti zanemarivala. Kako je tada bila aktivna metoda u kojoj se radilo baš s ekspresijom bijesa, smatrala sam da je to nešto što će mi dobro doći i krenula sam s tim.
OSLOBAĐANJE OD SOCIJALNIH MASKI
– Projekt je nastao sasvim slučajno, kao i dosta stvari u mom životu. Često sam dolazila u Poreč i komunicirala s Anom Beaković. Povezana sam s Istrom budući da mi je mama iz Rovinja, a pohađala sam i osnovnu školu u Rovinju. U jednom razgovoru s Anom, vezanom uz plesnu radionicu Enese Mahić koju sam pohađala, odlučile smo započeti projekt slobodnog plesa gdje se ples koristi kao terapijska metoda. Meni je osobno pomogao taj projekt jer se kroz njega samoiscjeljujem. Provodimo ga već godinu dana, svaka dva tjedna, s različitim temama koje odaberem prema svojoj inspiraciji ili prema onome što vidim da je grupi potrebno. Kreće se uvijek od laganog ritma prema jačem, sve do kaosa, gdje svaki sudionik može ispustiti bilo koji zvuk kako bi se oslobodio frustracija koje nosi u sebi. Nakon toga kreće se prema smirivanju i sve laganijoj glazbi. Bitno mi je da se svi opuste i oslobode osobnih maski koje nose u sebi. Svi nosimo socijalnu masku koju držimo i koja nam je neminovno potrebna, ali koja nam isto zna stvarati određeno opterećenje. Kada se maknu maske, čovjek može istražiti sebe.
OSJEĆAJ SLOBODE I ZADOVOLJSTVA
– Na sebi sam primijetila velike promjene otkako vodim ovakve programe zato što sam prošla kroz jedan jako težak period i onda sam se dosta zatvorila u sebe. Bilo me sram, nisam mogla gledati ljude, nisam se mogla predstaviti, a dovodila sam u pitanje i svoju vlastitu stručnost. Kroz interakciju s ljudima sve se počelo mijenjati. Tijekom programa i ja sam jedna od sudionica jer želim biti dio toga i proći kroz taj put oslobađanja uz glazbu te osjetiti samopouzdanje unatoč sramu koji sam nosila u sebi. Primijetila sam i kod drugih sudionika da se osjećaju slobodnije, poletnije u tijelu te samim time i zadovoljnije sobom.