Tjelesno orijentirana terapija predstavlja holistički pristup psihoterapiji koji prepoznaje neraskidivu vezu između uma, emocija i tijela.
Za razliku od isključivo verbalnih terapija, ona aktivno uključuje tjelesne senzacije, pokrete, dah i držanje kao put do dublje samospoznaje i iscjeljenja. Temelji se na uvjerenju da su mnoge traume, potisnute emocije i nesvjesni obrasci pohranjeni unutar tjelesne memorije, te da rad s tijelom omogućuje pristup tim slojevima iskustva.
Kroz svjesno obraćanje pažnje na tjelesne poruke, klijenti uče prepoznati, otpustiti i integrirati potisnute aspekte sebe, postižući veću cjelovitost, vitalnost i otpornost na stres.
Tjelesno orijentirana psihoterapuetica Maja Manzin podijelila je s nama koji značaj ima ova vrsta terapije za današnje društvo, kako se terapija provodi, koje se tehnike koriste, te koji su njeni korisnici i kojim je kritikama izložena.
TJELESNO ORIJENTIRANA PSIHOTERAPIJA U DANAŠNJEM DRUŠTVU
– Tjelesno orijentirana psihoterapija u današnjem društvu postaje sve značajnija i nužnija jer živimo u vremenu koje potiče stalnu mentalnu aktivaciju, uz istovremeno udaljavanje pojedinca od vlastitog tijela i unutarnjih osjeta. Tempo života je ubrzan, izloženi smo visokim razinama stresa, dnevno primamo ogromne količine informacija te kroz digitalnu i općenitu prezasićenost često snosimo tjelesne, emotivne i mentalne posljedice. Te se posljedice očituju kroz kroničnu tjelesnu napetost, razne autoimune bolesti, napade panike i anksioznosti, nesanicu, teškoće u osjećanju i procesuiranju emocija te smanjenom kapacitetu za prisutnost sa samim sobom, kao i sa drugima. U vremenu u kojem većinom funkcioniramo “iz glave”, ova psihoterapijska metoda nam pomaže da ponovno uspostavimo kontakt sa svojim tijelom, svojim osjetilima i unutarnjim stanjima. Dok se suočavamo s posljedicama stresa, anksioznosti i emocionalne iscrpljenosti, rad s tijelom nam omogućava zdraviju regulaciju te osjećaj unutarnje sigurnosti. Također, rad s tijelom nam pruža potpunije osjećanje svojih “da” i “ne”, što čini temelj za zdrave odnose i autentičan kontakt s drugima. Tijelo govori ono što um prešućuje, a kroz ovaj terapijski pravac učimo osluškivati signale tijela. Uz verbalizaciju, ova vrsta terapije integrira rad na mentalnom, emocionalnom i fizičkom nivou. Putem tijela klijent razvija svijest o vlastitim potrebama i granicama, što vodi prema većoj emocionalnoj sigurnosti i unutarnjoj povezanosti.
TIJELO I UM NISU ODVOJENI
– Tjelesno orijentirana psihoterapija polazi od ideje da tijelo i um nisu odvojeni – sve što proživljavamo emocionalno, prvotno se zrcali kroz naše tijelo. Naša su tijela spremišta svega što smo ikada doživjeli. Od početka naše životne priče tijelo je ono koje je oduvijek bilo uz nas i nije nas nikada napustilo. Potisnute emocije, stres, trauma te obrasci ponašanja iz djetinjstva očituju se kroz položaje tijela, način na koji se krećemo, naše disanje i glas. Za razliku od “razgovorne” terapije, u ovom pristupu uz razgovor uključujemo i rad kroz tijelo – disanje, pokret, kontakt s podlogom, svjesno osluškivanje senzacija, emocionalnih impulsa i granica. Tako klijent ne samo da priča o svojim iskustvima, već ih može osjetiti, prepoznati gdje ih tijelo nosi, i postepeno ih otpuštati ili mijenjati. To nam pomaže da se bolje povežemo sa sobom – da prepoznamo što osjećamo, što nam treba, gdje su naše granice, koje su naše iskrene reakcije i riječi. Tjelesno orijentirana psihoterapija kao takva ne traži nikakvo posebno predznanje – već samo spremnost da se s poštovanjem i podrškom približimo vlastitom tijelu i onome što u njemu već živi.
PREDNOSTI TERAPIJE
– “Sve mi je jasno, ali ne znam / ne mogu to promijeniti.” – rečenica je koju često čujem od klijenata u terapiji. Kroz tjelesno orijentiranu psihoterapiju dublje se povezujemo sa sobom. Kroz rad s tijelom učimo prepoznavati što osjećamo, gdje u tijelu nosimo napetosti, blokade, ali i ugodu i rasterećenje te koje su naše stvarne potrebe i kako ih možemo jasnije izraziti. Posljedice takvog rada su veći osjećaj jasnoće, stabilnosti i samopouzdanja te kao takve čine prednosti tjelesne psihoterapije. Psihoterapija ne služi samo da bi “popravila” ono što ne valja, nego da bi osnažila ono što već postoji. Klijent uči prepoznati vlastite granice, snagu i kapacitete za nošenje sa životom. Umjesto da nas emocije preplave ili da ih potiskujemo, tjelesna terapija uči kako ih doživjeti, izraziti i otpustiti na zdrav način. Tjelesno orijentirana psihoterapija se temelji na iskustvu ovdje i sada – što znači da se ne “priča samo o prošlosti”, već se kroz tijelo promatra kako nas prošla iskustva oblikuju i utječu na to kako živimo danas. Takvi nas uvidi vode u mjesta promjene iznutra prema vani.
TEHNIKE
– U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji koriste se razne tehnike koje ciljano uključuju tijelo kako bi se potaknula emocionalna obrada, dublja svjesnost i integracija. Uz verbalizaciju i klijentovo dijeljenje osobnog sadržaja, najčešće se kroz terapiju uključuje tehnika usmjerenog svjesnog disanja koja pomaže klijentu u prepoznavanju što osjeća i kako ga dah može podržati u regulaciji emocija. Radi se s usmjeravanjem pažnje na tijelo tako da terapeut vodi klijenta kroz osluškivanje tjelesnih senzacija (težina, napetost, trnci, toplina, praznina, grč…) kako bi se razvila unutarnja svjesnost i prepoznavanje emocija povezanih s prisutnim senzacijama. Tako prepoznate emocije se uče prihvatiti, podržati i obraditi. Nadalje, kroz pokret i rad s posturom istražujemo kako tijelo nosi određene obrasce. Na to se nadovezuje tehnika uzemljavanja (grounding) koja nam služi da se vratimo u sadašnji trenutak, u naše tijelo i terapijski prostor. Često koristimo tehniku rada s granicama – kroz fizičke vježbe, simbolički dodir ili verbalno postavljanje granica, kako bi klijent naučio kako osjećati i izražavati vlastite potrebe, reći “ne” i stati kada je potrebno. Tehnike rada se prilagođavaju individualno klijentu, ovisno o klijentovim potrebama, tempu i spremnosti. Ključ nije samo u tome što se radi, već na koji se način radi – polako, suosjećajno, prisutno i uz poštovanje, u sigurnim i podržanim uvjetima.
KORISNICI
– Tjelesno orijentiranu psihoterapiju može koristiti širok raspon ljudi – bez obzira na dob, zanimanje ili prethodno iskustvo s terapijom. Najčešće se kroz praksu javljaju one osobe koje:
- teško prepoznaju ili izražavaju emocije, stalno analiziraju, a rijetko osjećaju – kroz rad s tijelom mogu razviti dublji kontakt sa sobom.
- imaju kroničnu napetost ili somatske simptome bez medicinskog uzroka. Tjelesna terapija pomaže osvijestiti što tijelo “pamti” i koje emocije stoje iza napetosti.
- su doživjele neku vrstu traume. Tijelo prepoznaje traumu čak i kada um zaboravi.
- osjećaju anksioznost i napade panike često se javljaju u terapiju jer kroz rad na disanju, uzemljenju i regulaciji mogu naučiti prepoznati i ublažiti intenzivne tjelesne simptome povezane s tim stanjima.
- prepoznaju teškoće s postavljanjem granicama, samopouzdanjem ili izražavanjem emocija kroz pokret, glas i tjelesne vježbe uče se kako izražavati emocije i zauzimati se za sebe.
- žele upoznati sebe te se povezati sa svojim tijelom.
Tjelesno orijentirana psihoterapija jača prisutnost, osluškivanje unutarnjih signala i emocionalnu integraciju.
KRITIKE KOJIMA JE IZLOŽENA TJELESNO ORIJENTIRANA PSIHOTERAPIJA
– Rekla bih kako tjelesno orijentirana psihoterapija može zvučati apstraktno ili alternativno pa iz tog mjesta ide kriticizam u shvaćanju da tijelo može biti aktivan izvor uvida i promjene. Također, neki i dalje vjeruju da se promjena događa isključivo kroz razgovor i racionalno razumijevanje, pa su oprezni prema pristupu koji uključuje dah, glas, pokret, dodir i druge tjelesne metode. Unatoč potencijalnim kritikama, sve veći broj klijenata koji su bili uključeni u druge vrste terapije, ali i sve veći broj terapeuta i zdravstvenih stručnjaka prepoznaje vrijednost povezivanja tijela i psihe. Važno je da svaki klijent pronađe terapijski pravac koji mu odgovara – onaj u kojem se osjeća sigurno, viđeno i podržano. Terapeutsku metodu ne biramo prema trendu, već prema dubokom unutarnjem osjećaju da nas vodi prema većoj jasnoći, smislu i stvarnim, održivim promjenama. Ono što donosi konstruktivne uvide i pomake u klijentovoj svakodnevici – to je put koji treba slijediti.