Kao ravnateljica Zdravog grada Poreč te volonterska predsjednica Društva invalida Poreč, Nataša Basanić Čuš pokazuje se već godinama kao jedna od ključnih figura porečke zajednice, utjelovljujući duh dobrovoljnog rada svojom neumoljivom ambicijom, predanošću i inicijativi. Njena aktivnost odražava duboko ukorijenjenu strast za poticanjem rasta zdravijeg okruženja, ne samo osobnim angažmanom, već i inspiriranjem drugih da sudjeluju u smislenom društvenom radu.
S osmijehom na licu, Nataša će dočekati svaku osobu koja joj dolazi sa zahtjevom za pomoć, savjet ili jednostavnu informaciju. Ključni aspekt Natašinog pristupa je njezin naglasak na podršci kontinuitetu volonterskog rada te sa svojim snažnim vodstvom, Nataša potiče inkluzivnu atmosferu u kojoj se svi djelatnici, volonteri i sami korisnici usluga osjećaju cijenjenima i motiviranima za svoj doprinos.
Predanost Nataše Basanić Čuš društvenom, humanitarnom i volonterskom radu u Poreču dokaz je snage angažmana u zajednici. Njena nepokolebljiva ambicija k promicanju zdravlja i dobrobiti ne samo da je obogatila živote pojedinaca, već je i ojačala društvene veze te potakla razvoj kulture zdravstvene svijesti i proaktivnog sudjelovanja.
U vrlo ugodnom razgovoru, Nataša ispričala nam je kako je nastao i kako se razvio Zdravi grad Poreč, s kakvim se izazovima suočava u svom radu te što najviše voli u svom poslu.
OD OSNUTKA DO RASTA ZDRAVOG GRADA U POREČU
– Ideja o Zdravom gradu u Poreču je nastala davno, prije tridesetak godina. 2023. godine slavili smo 30 godina od formalnog postojanja i djelovanja projekta Zdravi grad u Poreču. Svjetska zdravstvena organizacija je negdje kasnih osamdesetih i ranih devedesetih počela proučavati koji su to čimbenici koji utječu na zdravlje. Prestala se baviti samo bolešću i tu su negdje na tom tragu nastali zdravi gradovi kao ideja da zajednice imaju i snagu i kapacitet da brinu o zdravlju svojih građana, o onim društvenim odrednicama zdravlja, o tome kako možemo urediti prostor, živote, socijalnu podršku, zelene zone i sve drugo što utječe na zdravlje. Kada se pojavila ta ideja Svjetske zdravstvene organizacije, u Poreč je došla gotovo odmah preko grupe lokalnih stručnjaka. Zapravo je donositelj te ideje u Poreč bio je moj otac, Nino Basanić koji je ideju kao liječnik odmah prepoznao. Okupio je oko sebe ekipu stručnjaka i Grad Poreč je odmah prepoznao ideju te je Poreč je postao jedan od prvih gradova u Hrvatskoj koji je zapravo implementirao tu ideju zdravlja za sve za 21. stoljeće. Naše poslovanje u Zdravom gradu se promijenilo kroz godine na način da smo jako narasli. Dakle, mi smo od dvoje zaposlenika u 1993. godini, danas narasli na 8 zaposlenica, odnosno 6 psihologinja stalno zaposlenih, te dvije administrativne djelatnice. U našem timu je i stalnih 10 do 20 stručnih suradnika različitih pomagačkih profila. Narastao je naravno i naš obujam posla i broj korisnika. Razvijamo stalno neke nove programe, orijentiramo se mnogo prema partnerskim organizacijama, javnim medijima u nastupima na razne stručne teme, školama, drugim suradničkim organizacijama, prema djelatnicima koji su zdravstveni radnici i radnici u socijali, prema djelatnicima vrtića i škola. Ono na što sam jako ponosna je da je ideja Zdravih gradova u našem gradu ušla u svaku poru grada Poreča što je temeljna postavka zdravih gradova. Koja se god strategija u gradu Poreču kreira vodi se računa o aspektu zdravlja odnosno o tome kako razvoj grada uključuje zdravlje i kvalitetu života njegovih stanovnika.
NIT KOJA ME UPORNO VUČE
– Mogu reći da sam krenula mlada u ovom smjeru. Bila sam vjerojatno sva u ideji zdravih gradova kroz svog oca koji se time bavio i koji je svojim entuzijazmom privlačio istomišljenike. On je bio liječnik i bavio se socijalnom medicinom i medicinom u zajednici i prije Zdravih gradova. Ja sam vjerojatno imala najprije tu notu, onda sam studirala psihologiju i već sam se kao studentica psihologije uključila u ideju Zdravih gradova te volontirala sa stručnjacima Poreča koji su tada bili stariji od mene i već diplomirani psiholozi i liječnici. Zapravo imam osjećaj da sam oduvijek bila povezana s tom idejom zdravlja u zajednici. Moj posao krenuo je u mladosti drugim profesionalnim putem. Moj prvi posao bio je u Ugostiteljskoj i trgovačkoj školi, danas Ugostiteljsko- turistička škola Anton Štifanić, koju još dandanas zovem mojom školom. Jako sam ju zavoljela, međutim srce me ovome uvijek vuklo. Ja sam bila volonter od samog početka Zdravog grada u Poreču. 1993. godine je donesena formalna odluka o implementaciji ovog ureda i zapravo o tome da Poreč postaje Zdravi grad prateći hrvatske, europske i svjetske odrednice. Cijelo vrijeme sam se kao volonterka motala oko projekta s raznim idejama koje sam razmatrala sa starijim članovima tima te sam 1998. prešla iz škole u Zdravi grad Poreč i profesionalno kao zaposlenica započela rad na našim projektima. Imala sam dosta prilika krenuti nekim drugim putevima i bili su to dosta izazovni putevi, no, međutim, nekako je taj porečki zdravo-gradski put za mene uvijek bio jači. Očito je to neka nit koja mene uporno vuče i nekako se stalno vraćam tom Zdravom gradu i moram reći da mi je to nekako najveći izazov, tim više što je projekt Zdravih gradova postavljen od Svjetske zdravstvene organizacije tako da ima tu jednu veliku širinu i veliku mogućnost kreacije puteva koji su specifični putevi za zdravlje za neku zajednicu. Ta širina znači da svaka zajednica koja želi biti zdravi grad prepoznaje svoje potrebe, odnosno potrebe svojih građana i svog okruženja i kreira lokalne intervencije, programe koji su odgovor na potrebe u zajednici, zbog toga je Zdravi grad jedan stalan izazov. Kako ističe Svjetska zdravstvena organizacija, pa tako i naša Hrvatska mreža zdravih gradova, nema zdravog grada koji je zdravi grad zauvijek i završen proces. To je proces koji uvijek traje i uvijek su to neki novi izazovi, nove potrebe, nove intervencije s kojima grad može postati bolje i sretnije mjesto za svoje stanovnike.
VOLONTER
– Stvarno jako cijenim volontere. Uvijek nekako kad sam ispred volontera imam najveći respekt. Sretala sam ih dosta u životu, educirala, odgajala, družila se s njima i još uvijek se s njima družim i sama sam godinama volonter. Danas sam volonterska predsjednica Društva invalida Poreč. Volonteri su posebni ljudi. To su ljudi koji stvarno imaju jednu posebnu energiju i jedan poseban entuzijazam. Oni u svojoj osobnosti imaju puno empatije za ljude, to su ljudi koji u svakakvim izazovima uvijek imaju jedan dio sebe sačuvan za druge ljude. Oni nesebično, bez da ih itko pita, usmjeravaju svoje vrijeme drugim ljudima, humanitarnim ili drugim aktivnostima i nesebično daju sebe. Smatram da svaka zajednica koja njeguje volontarijat, koja cijeni volontere, koja odgaja volontere, je drugačija i posebna zajednica, plemenitija i humanija.
USPJEH RADA
– Smatram da je moj osobni uspjeh taj neki kontinuirani entuzijazam koji se pretače u konkretne programe i aktivnosti koje aktivnosti i programi postaju porečki nadstandardni za naše stanovnike. Mislim da je moja osobna vrijednost i kvaliteta da sam timski igrač. Volim raditi u tim, birati članove tima, raditi na dobrom umrežavanju timova, umrežavanju i drugih naših suradnika i projektnih partnera u zajednici i šire, volim imati oko sebe mlade koji su entuzijasti, koji nose novu energiju te na taj način godinama i širimo naš zdravo-gradski tim. Taj neki spoj starijih, iskusnijih s mladima daje posebnu kvalitetu rada, pa mislim da je to od možda neki moj najveći uspjeh. Nudimo programe koji su socijalno osjetljivi, dostupni u mjestu stanovanja, za ljude pristupačni, a odgovaraju na potrebe modernog doba. Nudimo psihološke usluge koje su danas jako nedostupne, ili jako skupe, gdje ljudi i obitelji djeca, mladi koji trebaju podršku, trebaju jako puno novaca da bi dobili neku podršku pa često odustaju. Naše su usluge za najranjivije skupine besplatne, a za radno aktivno stanovništvo uz minimalnu participaciju pri čemu usluge pružaju psiholozi, psihoterapeuti s europskim psihoterapijskim diplomama, psiholozi muzikoterapeuti, a sve u dostupnom socijalnom programu Grada Poreča. To je nevjerojatna prednost koju Porečani imaju u odnosu na stanovnike drugih gradova Hrvatske koji to isto nemaju.
I POMAGAČIMA TREBA POMOĆ
– Mi imamo sreću da smo tog zvanja te struke i imamo u ustanovi svoje stručnjačke intervizije i supervizije. Sami si pomažemo međusobno i podržavamo se, bilo da nam je nešto teško u privatnom životu, mislim na teškoće na koje gotovo svi nailazimo u različitim životnim fazama, bilo da nam je nešto teško u radu, jer ni naši klijenti, slučajevi iz prakse , izazovi na koje nailazimo nisu uvijek jednostavni. Zahtjevne životne priče drugih ljudi moramo znati nositi, usmjeravati, pomagati, biti empatični, omogućiti ljudima njihove osobnepromjene, a opet se sačuvati za svoje osobne živote. Imamo puno znanja i jako se puno educiramo iz različitih oblasti ljudskog ponašanja, mentalnih teškoća, za međuljudske odnose i suradnje, zagovaranje, pregovaranje i brojnih drugih područja. Koristimo dio našeg rada i učenja da sami sebe pomognemo jer je sada više nego jasno da i pomagačima treba pomoć. Dakle mi i sami propagirano i pokušavamo rušiti mit o tome da su pomagači supermeni i da im ne treba pomoć. Na tom tragu je nastao i jedan od naših najnovijih programa u suradnji sa Istarskom županijom s kojim radimo na osnaživanju zdravstvenih djelatnika i očuvanju njihovog mentalnog zdravlja, prvenstveno djelatnika hitne medicinske pomoći, svih ispostava u Istarskoj županiji i timova saniteta, a u planu su nam i stručni timovi u Domovima za starije, odnosno, ljudi koji su jako izloženi pomaganju.
NOVONASTALE POTEŠKOĆE
– Cijelom našem timu je najteže to što se stvarno slika mentalnog zdravlja promijenila upravo kako je Svjetska zdravstvena organizacija najavljivala da će ovo stoljeće postati stoljeće depresije. U tom smislu sve je više ljudi koji treba našu pomoć i podršku, a među njima su u značajnom broju djeca i mladi, ali i najstariji. Kroz godine, doživjeli smo da su se najstariji otvorili k našoj podršci i savjetodavnim uslugama. Ono što zamjećujemo posljednje dvije godine je da imamo liste čekanja. Uvijek smo nastojali da ljudi koji trebaju našu pomoć i podršku ne čekaju svoj termin, a sada ih moramo zamoliti na čekanje. Naš posao je specifičan. Svaki naš termin individualnog savjetovanja traje najmanje 45 minuta. Nas ima sada više, radimo puno i pokušavamo oblikovati naše programe kako bi zadovoljili potrebe što većeg broja ljudi te radimo i programe s grupnim oblikom rada. No, nisu svi ljudi za grupu niti svi žele grupu, niti su neki problemi za grupu tako da je to nama sada najveći problem što najčešće klijente ne možemo primiti odmah čim zatraže našu pomoć.
POSAO PUN IZAZOVA
– Lijepa strana ovog posla je da radimo dinamične i različite programe i aktivnosti s vrlo različitim ljudima. Tako su korisnici naših usluga pripadnici skroz zdrave populacije koji se vesele nekom novom događaju kao što su mladi koje osnažujemo da pomažu i da razumiju potrebe drugih ljudi, pa su tu i pripreme trudnica i budućih očeva za porod i prihvat male bebe. Radimo s roditeljima kako bi pospješili svoje roditeljske i odgojne kompetencije kao i s djecom s različitim emocionalnim i ponašajnim teškoćama. No, vodimo i ozbiljne programe s ovisnicima o drogama, alkoholu i kocki, te osobama s mentalnim smetnjama, s osobama koje se suočavaju s teškim razvodima i njihovom djecom. Bavimo se i suživotom ljudi i životinja, odnosno kako divlje životinje, domaće životinje i ljubimci utječu na naše mentalno i tjelesno zdravlje. Vrlo su nam bitni projekti vezani uz okoliš koje realiziramo u suradnji s partnerima, kao što je kontrola invazivnih alergenih biljnih vrsta, kontrola populacije galebova i drugi elektronski programi. Provodimo i projekt zdravo urbano planiranja već 11 godina. To je isto jedan velik i atraktivan prostor u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji gdje u okviru kojeg se gleda kako povezati urbaniste i građevinare sa zdravstvenom i socijalnom strukom da bi zajedno prostor zajednice činili ugodnijim, ljepšim i zdravijim za sve stanovnike. Naš posao je jako izazovan, ali i jako lijep, jer iz naših aktivnosti, programa, podrške izađe jako puno sretnijih ljudi, bolje kompenziranih na način da donose za sebe bolje odluke, izbore te da se izvlače iz životnih i razvojnih kriza.