Buđenje uz motivaciju s kojom se želi što bolje iskoristiti dan odraz je vodstva. Čak i ako taj dan nije baš sjajan i blistav, uvijek se može pronaći razlog da to dnevno iskustvo preraste u nešto pozitivno, nešto što će nam dati priliku da se osjećamo potpuno živi i ponosni na sebe. Pobjednički duh također potiče cijelo okruženje k zajedničkom rastu i motivira druge da se potrude kako bi svakim danom postali osobno i profesionalno što bolji i jači.
Bilo nam je zadovoljstvo upoznati Paola Tramezzanija, čija je uloga trenera NK Istre 1961 ključna jer se ne limitira samo na davanje tehničkih uputa, već uključuje i upravljanje dinamikom momčadi i stalnu motivaciju igrača.
Bogat iskustvom, i kao nogometaš i kao trener, Tramezzani se svakodnevno predano posvećuje svome poslu, pridajući strast, pažnju i poštovanje k rastu svakog člana tima. Impresionirani načinom na koji komunicira s igračima i ostalim članovima momčadi, ali i s medijima, odlučili smo ga kontaktirati kako bismo ga bolje upoznali te vas pozivamo da pročitate ostatak ovog članka kako biste saznali njegova stajališta glede života koja se u potpunosti povezuju s nogometom.
KONTAKT S NOVINARSTVOM
– Pisao sam za talijanski mjesečnik “Nuovo calcio” gdje sam bio dio znanstvene komisije. Imao sam zadatak jednom mjesečno obaviti razgovor sa svim trenerima. To je bilo lijepo jer sam s njima pričao o svemu i primijetio kako i oni uživaju u razgovoru. Često su pitanja koja primamo puna kritike i bacaju sumnju na mnoge stvari koje radimo. Drago mi je kad me pitaju da kažem nešto o svom radu, ali na drugi način. Kad sam bio u Luganu, pozvao sam novinare da budu sa mnom cijeli dan. Kako bi se moglo stvarno procijeniti nešto, treba to doživjeti izbliza. Sjećam se kako je bio utorak i rekao sam novinarima da dođu u 8 ujutro i provedu cijeli dan sa mnom. Tog dana nisam napravio ništa drugačije, a oni su bili iznenađeni ali i sretni jer sam ih upoznao s cijelim svojim svijetom i načinom na koji pripremam utakmice te sam im ponudio odgovore s kojima su uvidjeli da nije sve samo ono što se vidi tijekom utakmice, već tu ima mnogo više od toga.
PREKRASNO OKRUŽENJE
– U Balama imamo fantastičan ambijent. Čak i ljeti, u srpnju i kolovozu, kada ima puno turista i kad je pojačan promet, ovdje je bilo dobro. Jako sam sretan što mogu trenirati momke na ovom mjestu jer se može dobro raditi ovdje.
DOBRO RAZUMIJEVANJE OD POČETKA
– Priča s klubom Istra počela je manje-više godinu dana prije mog samog dolaska. Sportski direktor pozvao me da budem dio priče ovog kluba, ali tada sam još uvijek imao ugovor sa švicarskim klubom Sion. Opet smo razgovarali tijekom ljeta i htio me opet dovesti ovamo. Pozivi su stizali i u studenom, prosincu i u veljači te sam odlučio prihvatiti poziv. Od prvog trenutka imao sam dobar osjećaj. Budući da sam prije tri godine već bio u Hrvatskoj kao trener Hajduka i imao sam mogućnost upoznavanja prvenstva, upoznavanja razine nogometa koji se ovdje igra i skupio sam puno informacija koje mi uvijek mogu koristiti u radu. Iako klub nije bio u dobrom stanju kad sam stigao, impakt je odmah bio pozitivan. Moram iskreno priznati da sam se od samog početka svugdje dobro osjećao. 21 godinu igrao sam kao profesionalac i 13 godina bio sam trener pri čemu sam promijenio 8 različitih država. Ovdje sam se osjećao kao da sam na poznatom terenu. Što se mene tiče, uspostavio sam dobre odnose sa svima, i to ne samo u poslovnom kontekstu nego i izvan toga, općenito s ljudima, posebice s ljudima koje sretneš kad ideš u shopping ili u šetnju.
DVA OSNOVNE ULOGE
– Imao sam sreću imati dvije osnovne uloge uz koje sam otvorio svoje nogometne škole, bavio sam se i televizijskim poslovima, pisao sam za časopis, napisao sam i knjigu. Moje dvije životne uloge su igrač i trener i objektivno ne mogu reći koji je posao bolji, odnosno tu se mogu istaknuti mnoge stvari u ulozi trenera, te mnoge druge u ulozi igrača. Mogu reći da sam sretnik jer nogomet nije samo velika strast, ljubav i smisao mog života, nego mi i hrani.
JUČER VS DANAS
– Prije se govorilo nogometu kao sportu sirotinje shvaćenom kao nogomet vrijednosti. Bio je to nogomet osjećaja. Mislim da sam bio dio nekadašnjeg nogometa i da sam doživio malo promjena. Nekoć je to bio efektivni i vrlo strastven nogomet. Tijekom posljednjeg desetljeća susreli smo se s mnogim promjenama u nogometu. Strast i interes oko nogometa je ostao, kao i ljubav prema ovom sportu, ali smo se približili normalnom radnom svijetu i mislim da je biznis danas prioritet oko ovog sporta nauštrb vrijednostima i osjećajima.
POTEŠKOĆE U RADU TRENERA
– Najteža stvar u trenerskom poslu je posao koji mora odraditi u momčadi, ali ne mislim na rad na terenu i pripremu utakmice jer to postaje više-manje rutina. Rad oko tima je, po meni, ono što je bitno. Imam 27 igrača, 27 različitih momaka, koji dolaze iz različitih zemalja, kultura i mentaliteta. Natjerati ih da ostanu zajedno, ostvariti pravi odnos s njima, kada kažem da pravi odnos nije odnos između trenera i igrača, već odnos sa mnom, Paolom, kao osobom, to je nešto što zahtijeva više vremena i više posvećenosti i predanost s moje strane. Iako nije lako, volim razvijati ovakav odnos s mojim igračima.
Kad sam igrao nogomet, već sam tada imao vodeću ulogu u odnosu sa svojim suigračima. Volim voditi računa o tom odnosu jer vjerujem da je danas temeljan i bitan. Zatim, svakako, tu su i drugi aspekti na kojima moramo poraditi, situacije koje moramo znati riješiti, na terenu i izvan njega. Dok sam se školovao za ovaj posao, često sam komunicirao s drugim trenerima koji su me naučili da u ovom poslu uvijek postoji konstanta, odnosno da moraš biti spreman da si sam kada loše krene. Kad trener pobjeđuje ima mnogo ljudi blizu sebe, ali kad gubi nema ni igrača, ni klubova, ni javnosti ni novina da stanu uz njega. To je život i ako se zna dobro upravljati ovim aspektom, onda se ovaj posao može raditi. Postoji jedan aspekt zbog kojeg živim dobro u svakom trenutku, a koji je izravno povezan s nogometom. Volim raditi s ljudima, volim biti na terenu, volim prvi doći u ured te uvijek ostavljam otvorena vrata, i ljeti i zimi, da vidim kad momci stignu na teren. Ujedno sam i tip koji voli biti sam i ne smeta mi biti sam, dapače povremeno mi treba malo vremena kako bi si posložio neke stvari. U svijetu nogometa bilo je jako dobrih igrača koji nisu imali veliki uspjeh kao treneri, bilo je izvanrednih trenera koji nikad nisu igrali nogomet. Pričamo o vrsti posla koja je po mom mišljenju otvorena za sve. Uvjeren sam da se svatko može okušati kao trener, a jednako sam uvjeren da se mnogi nogometaši mogu baviti i drugim stvarima u životu. Navesti ću probleme vezane uz moju generaciju. Ranije je karijera nogometaša bila kraća. Igrač u tridesetima smatrao bi se starim i zato je uglavnom igrao do svoje 32. godine. Danas se, srećom, iz raznih razloga karijera produžila, ali u svakom slučaju, ako nogometaš počne igrati na profesionalnoj razini sa svojih 16 godina, a prestane oko 36. godine i ništa drugo nije radio, na kraju karijere osjećati će se još mlado, ali morat će prestati igrati nogomet. Ovo zna biti vrlo težak udarac u životu. Ima ljudi koji se na vrijeme pripreme za to, studiraju ili se bave drugim interesima, ali većina se počne pitati: “Što ću sada raditi u životu?!”. U svijetu nogometa živite pod staklenim zvonom, odnosno teško se vidi što nas vani čeka.
MALA ATALANTA
– Vrlo smo mlada ekipa. To su momci godišta od 2002. do 2005. Na europskoj razini ima mnogo takvih mladih momčadi. Onako kako ja to vidim, kako momčad igra, odnosno kakav nogomet pokušava igrati, mogao bih reći da se možemo malkice usporediti s Atalantom od Gasperinija, s malom Atalantom. Gasperini je trener kojeg jako poštujem. Jedno vrijeme sam bio igrač Atalante i završio sam karijeru u Serie A sa svojih 34 godina u dresu Atalante i Gasperini mi je uvijek bio kao dobar primjer trenera jer također on voli raditi s mladima, potičući ih k rastu i poboljšavanju svojih mogućnosti. Često pitam momke jesu li gledali utakmicu Atalante i često razmatramo njihovu igru.
MLADI VS ISKUSNI
– Odabir između mladog igrača i iskusnog igrača ovisi o igračima. Susreo sam iskusne igrače koji su još uvijek imali želju, entuzijazam i poniznost za učenjem, a isto tako znao sam trenirati iskusne igrače s pogrešnim mentalitetom, koji bi pred kraj svojih karijera, prema financijskim i ugovornim interesima, prvenstveno postavili vlastito dobro, a zatim dobro tima. S mladima uvijek postoji puno duži put rada jer moraju proći kroz proces pripreme, ali promatrajući ih, razmišljam o njihovom potencijalu. Igrač 2004. godište je ili fenomeni ili znate da mu treba dati vremena i ako je on danas ovdje s nama znači da ima nešto. Svojim momcima uvijek govorim da je talent dar koji im je od rođenja dan od mame, tate, Boga ili sudbine. Za talent nema potrebe raditi, učiti, pripremati se i žrtvovati. Sve što nedostaje tom talentu je ono što nemate i za što se morate znojiti i odricati, morate se boriti, trčati…i to su stvari koje morate prenijeti mladima kako bi oni to primijenili tijekom utakmice. Da mi danas kažu kako moram birati, trenirao bih mlade cijeli život, iako znam da biram najteži put jer težak je to rad, ali zadovoljstva su mnoga. Trenirao sam mlade koji danas igraju na vrlo visokim razinama. Divno je vidjeti rezultat koji je postignut zahvaljujući radu i zalaganju. No, moram reći kako ima i iskusnih igrača koji daju srce igri i momčadi te pomažu mnogo mladima u odrastanju. Oni su lideri koji pružaju veliku pomoć u radu unutar tima.
MOTIVACIJA KOJA ČINI RAZLIKU
– Nikada ne pričam o svojoj nogometnoj karijeri s igračima, samo rijetko, kada dođu i pitaju me o tome. Bio sam igrač Serie A koja je u mom razdoblju, dakle 90-ih i ranih 2000-ih, bila najvažnije prvenstvo na svijetu. Svi najbolji igrači svijeta, talijanski i strani, igrali su u Italiji. U usporedbi s igračima koji su tamo igrali, bio sam normalan igrač. Sjećam se i razloga, odnosno kako sam uspio doći do tih razina, igrati u Serie A, u Premier ligi. Bilo je tu puno rada povezanog s predanošću što je dalo dobre rezultate. Mislim da sam osoba koja se zna motivirati, ali zato što sam to morao raditi odmalena. Dolazim iz sela u planini na 1000 m nadmorske visine, a našao sam se kao igrač Intera u Milanu. Moj život se vrti oko samomotivacije i lako mi je motivirati svoje momke. Svaki dan, čim ustanem iz kreveta, osjećam se spremno. Uvijek sam bio netko tko je vjerovao u to, tko je uvijek sanjao i radio za to. Prenošenje motivacije na momke za mene je nešto prirodno i to mi je lijepo. Nisam netko tko je navikao da ga se tjera ili netko tko je navikao da ga treba ohrabrivati. Kao dijete, otišao sam od kuće i još uvijek lutam svijetom. Bez nogometa bih vjerojatno još uvijek bio u svom selu od 400 stanovnika. Većina mojih vršnjaka i prijatelja iz djetinjstva preselila se u obližnje gradove zbog svojih radnih potreba. Vjerojatno se nikad ne bih maknuo iz svog sela da nije bilo nogometa i vjerojatno bih danas radio posao koji su tamo radili stari ljudi vezan uz zemlju i stoku.
