Kažu da kad se mnogo ruku složi, tad se snaga množi i to je zaista tako, no netko mora biti pokretač, ključ lavine koja će pokrenuti pozitivne promjena. Promjena je započela samim predstavljanjem pjesme Rim Tim Tagi Dim Baby Lasagne na Dori, te se nastavlja svakodnevno širiti poput zaraze koju snaga te pjesme vodi do gomile. Promjena se nastavila zahvaljujući radu i angažmanu mnogih među kojima se tu našla i poznata balerina Mirna Sporiš koja je svoje snage preusmjerila u organizaciju i koordinaciju zajedničkog druženja plesača u Umagu kako bi se uprizorila koreografija za već spomenutu pjesmu. Kako Mirnu prati ta neka pozitivna energija i nema kraja njenom radu. Neopisivo je što li može učiniti snažna energija prilikom pozitivnog vođenja. Mirnina intencija donijela zadivljujuće dobar rezultat s 200 plesača u Umagu, a bilo je tu plesača i diljem Hrvatske koji su plesali prema njenim uputstvima što su sve zabilježile kamere čije su se snimke u kratkom roku proširile diljem velikog broja medija.
Imali smo prigodu popričati poduže s Mirnom i doznali smo kako se odvijao proces pripreme koreografije, koji je njen sadašnji fokus, što li joj je motivacija te otkud crpi energiju.
RIM TIM TAGI DIM KOREOGRAFIJA
– Zvala me urednica HRT-a i to je u biti bila njezina ideja. Nazvala me negdje prije mjesec dana kako bi bilo dobro da se okupe sve plesna skupina u Umagu budući da je Baby Lasagna iz Umaga i da svi naučimo korake koji su se predstavili na Dori. Odmah sam joj objasnila da to ne može samo baš tako jer se sve u biti treba iskoordinirati, sve se treba pripremiti. To mora biti kao po špagi, kao u vojsci. Kad sam joj sve objasnila, onda je predložila da se i drugim gradovima sve pripremi upravo tako kako smo mi osmislile. U cijeloj toj priči, ja sam postala koordinator. Nakon našeg dogovora, javila sam se Gradu Umagu radi svih mogućih dozvola koji se trebaju ispoštovati prilikom izvođenja nastupa. Pročelnik je bio sav sretan glede naše ideje i s njim smo se dogovorili da trg bude mjesto okupljanja. Pozvali smo na prisustvovanje sve renomirane skupine u Umagu. Napravili smo grupu na WhatsAppu putem sam svima slala koordinacije. Kako nisam znala kako tko broji, jer mi plesači svako na svoj način čuje glazbu i broji korake. Napisala sam im po taktovima, po dobama, pa na sekunde. Nije bilo lako. Svaka kitica ima svoj refren i nisu svi isti. Neki su duži, neki kraći. Uz opis koraka, napisala sam i koja grupa kada nastupa. Morala sam to sve dosta taktično raditi zato što ipak sam ja tu još nova, a oni se tu već godinama znaju. Htjela sam svima pokazati kako znam što radim bez nepotrebnog nametanja. Zaista je komunikacija svega bila uspješna. Došli smo svi na trg, dobila sam mikrofon tako da me svi čuju. Osim iz Umaga, imali smo plesače iz Pule i Poreča. Stigli su i iz MOT-a i kako je to blisko njihovom radu, oni su sve tamo za čas naučili. Bilo je svega 200 plesača na trgu i ne znam koliko još publike. Od 9 sati ujutro smo započela s probama jer je sve u 12 sati moralo biti spremno za snimanje za HRT, za snimanje s našim snimateljima, s kamerama, dronovima pa i mobitelima. Svi su prilikom snimanja znali što rade. Poslije cijele te manifestacije, mnogo ljudi došlo je do mene kako bi mi čestitali jer im je organizacija svega bila odlična. Bilo mi je iznimno drago što su vidjeli što mogu napraviti, upravo i kada su to već potvrdili tijekom mojih predstava. U životu većinom uvijek stižu kritike i kada sam čula te rečenice pohvale osjećala sam se jako dobro.
FOKUS
– Fokusirana sam na svoj rad i želim da se na karti Istre pronađe i jedan komadić mene i da me se prepozna. Prije sam zbog straha uvijek prepuštala pozive i organizaciju nekome drugome, a sada u biti ja sve radim. Zvala sam župana ne bi li dobili neke stipendije zato što su moje cure napravile enorman uspjeh i položile su vrlu teške audicije. Jedna od njih prošla je audiciju u New Yourku, druga u Londonu, pa tu je i djevojka koja je prošla audiciju u Milanu. To su sve velike škole. Nikad nitko u dvadeset godina nije nikamo otišao jer se tu većinom nudili samo tečajevi. Podigla sam sve na jedan drugi nivo i još sve dižem otkako sam došla prije godinu i pola. Sve ide eksponencijalno naprijed. Zanimljivo je koliko toga možeš otkriti na društvenim mrežama nakon ovakvog nekog događaja. Odjednom pojave se obavijesti od ljudi koje nisi očekivao da će ti biti na profilu. U državnim školama sve ide u nekom ritmu da se nakon zvona ide doma. Kod nas nema zvona, ja ću ostat do ponoći ako treba raditi sa curama. One su željne i hoće, vide da im ide, talenti su isplivali van jer uvijek imaš talenata i onda tu bude lančana reakcija te se svi poguraju da budu bolji u onome što rade.
PREISPITIVANJE
– Ja znam da ja mogu puno i svašta, ali svaki posao je drugačiji i novi. Nijedan nije isti iako to sve izgleda slično. Svaki dan imam ta preispitivanja sebe jer ovo sve što se događa je čudo. Sjedila sam pred koji dan u Grožnjanu i stvarno imaš predivan pogled sve do Učke i onda si misliš kako se u biti nalaziš u raju. Teško je sagledati sebe. Ponekad mi netko tko me gleda sa strane dugi niz godina nešto kaže kako zaslužujem upravo takav raj. Teško je reći da sam ovo dobila po zaslugama jer mi nemamo zasluge, ništa nije naše, sve je Božje. Sve što radiš je od Boga. Nije da sam ja nešto napravila, ali mi je onda vještine i ja sam ih dobro iskoristila. Iskorištavam sve svoje talente, a imamo ih svi jako puno, samo smo ih zatomili. Ljudi su jako lijeni.
MOTIVACIJA
– Danas mi je radost najveća motivacija. I kad vidim da netko nešto postigne i ja sam samo, kao učitelja, uvijek netko tko te malo dotaktne i preusmjeri. Usmjeravam djecu ili profesionalce i kad se kod njih vidiš sreću da su nešto postigli, sreći nema kraja. Mame mi znaju reći kako sam divno nešto napravila, no ja ih odmah preusmjerim kako sam ja samo osmislila, ali nisam ja napravila već su to djeca napravila. Često mi znaju ići suze na probama kad vidim kako su sretne. Učim ih da svaki put kad su u dvorani, uživaju kao da je to predstava. Svi mi se čuvamo za nešto što će doći jednog dana na sceni i to je krivo jer baš s takvim principom ništa ne daš jer nisi izvježbao pokret i dostigao sve emocije koje se trebaju predstaviti publici. Plešeš uvijek prvenstveno radi sebe i kad si ti tako zadovoljan, to iz tebe isijava. Pljesak, cvijeće i pokloni, to je samo nekakav plus cjelokupnom paketu, ali bit je da sebe daš skroz onome što radiš. Najljepše je kad uspiješ izvući emocije iz djevojka, od 14 godina koje još nemaju velikog životnog iskustva, onda je to veliki uspjeh. To je zaista teško. Lako je naučiti neku vježbu, ali oplemeniti samog sebe, jer balet nije sport nego je umjetnička grana i totalno neko nadahnuće i nešto što se artistički razlikuje.
IZNIMNA SNAGA
– Često me pitaju kako li mogu činiti to sve što činim. Dok nisam bila u kršćanstvu i nisam znala kako svijest funkcionira, odnosno ta duhovna razina, onda sam znala odgovoriti kako imam svemirsku snagu. Danas doslovno znam zapravo da je to tako. To što ja radim su nadnaravne snage. Današnja djeca su dosta troma i vrlo ih je teško pokrenuti. To su neki drugi načine, neke sasvim druge generacije. Ima i kod njih iznimaka, ali ih je jako malo. Većina ih pripada toj sjedilačkoj kulturi. Pogledam njih, pa onda sebe. Stojim po cijele dane i ne osjećam uopće umor, a nije da jedem ili pijem nešto drugačije od ostalih. Rekla bih da je to stvarno po Svetom Duhu da imam toliku snagu jer nemam drugog odgovora. Volim sve što je lijepo i obožavam biti u prirodi. Priroda mi jako puno vraća i zato imam puno biljaka te jedva čekam da imam kuću s vrtom. Kad vidim to plavetnilo, to zelenilo, to more, to je nešto što me budi i daje mi neku dodatnu snagu.