Neki si mogu dati jednu ulogu u životu i odrađivati ju cijelu život dok drugi se kroz razne uloge istražuju kako bi otkrili svoj balans što ih dovodi do zadovoljstva. Stalno istraživanje sebe i svog balansa krije se u karakteru glumice i pjevačice Marine Žužić.
Upoznali smo davno njene glazbene sposobnosti, no prije par godina Marina započela je svoju glumačku karijeru koja u biti ispunjava sve što je Marini potrebno. Putem glume, kako nam i sama Marina govori, ona se istodobno može izraziti putem glume, plesa i pjesma te kroz razne uloge koje interpretira postepeno otkrivati dijelove svoje osobnost koje prethodno nje poznavala. Kaže se da ako prepoznaš i otkriješ sebe u potpunosti, onda si otkrio cijeli svemir. Kroz lagani razgovor, otkrili smo kakva je Marinina sadašnja svakodnevica te koji su aspekti prema kojima je usmjerila svoje interese.
OSOBA KOJA PUNO RADI
– Postala sam jedna od onih osoba koje kad ih netko pita novosti može samo odgovoriti kako puno radi. Iako zapravo najveći novitet u životu je moja težnja k pronalasku balansa. Mogu reći kako puno radim ali imam i kvalitetan život, kvalitetniji odnose i socijalni život pa tako i okolinu. U Zagrebu sam najviše i radim kabare u Kontesi, klub kazališta komedija Mire Ungara, također sam na akademiji i radimo predstavu za djecu i predstavu na Eurokazu, te sada u Novigradu organiziramo Festival kratkog filma koji će se odvijati u rujnu. U Novigradu sam aktivna kao PR i u organizaciji manifestacije. Uglavnom, u mom životu sve uvijek vrti oko glume i glazbe jer svi ti glumački projekti su uvijek predstave pune glazbe u kojima se pjeva, sklada I svira. Puno me ljudi pita što li je s mojom glazbenom karijerom. Cijela ta moja glazbena priča je krenula stvarno dobro. Ono što me je potaknulo onda nije bila želja realizacije glazbene karijere već sam se uvijek vodila k stvaranju. U tom periodu bavila sam se puno više s glazbom. Sad se možda to pretočilo u nešto drugo. Imam mnoštvo ideja vezanih uz glazbu i napisanih pjesama i sve je to tu, ali nekako se ne zadovoljava više samo to. Meni jednostavno više nije dovoljno biti samo pjevačica. Na sceni se osjećam više slobodna. Nedavno bila sam pjevačica u bendu, no izašla sam iz benda jer mi se pružila druga ponuda u kojoj je bila uključena scena. Na sceni ja pjevam, plešem i glumim. Kako što sam rekla, napisala sam nekoliko pjesama, ali mi je sad uzbudljivije da se predstavim kao autorica pjesama te da nađem ljude koje će te pjesme znati otpjevati i dati im život. Projekt u Novigradu zove se Festival kratkog metra i to je treće izdanje. Prošle godine priključila sam se kao volonterka. Ponudila sam svoju pomoć organizatorima Danijelu Handjal i Gianni Buršić. Krenuli smo s predstavljanjem trećeg izdanja i sve će polako krenuti putem društvenih mreža. U planu su radionice za djecu i za odrasle koje će svima biti zanimljive. Biti će namijenjene svakodnevnom životu, ali i relaksaciji. Mogu reći kako gluma je terapija. Ljudi ne znaju o tome jer jednostavno to još nisu isprobali. U glumi ima puno toga čime se bavimo što može biti stvarno za svakoga. Bavimo se disanjem, osvještavanjem tijela, prepoznavanjem potreba, meditacijom i drugo.
SVIJET GLUME
– Prije par godina otvorio mi se svijet glume i stvorila se želja da se opet vratim u to. I mislim da više ne idem tražiti i da sam našla ono što meni odgovara. Daje mi prostora da nađem sebe. Možda se nekad može činiti da bježiš od sebe jer realno ako igram u kazalištu u tih sat i pol predstave, pobjegneš od sebe na neki način tim izvedbama, zato što stvarno se dogodi neki spoj, neka magija, ja ne znam što je to, ali postaneš ta druga osoba i počneš misliti kao druga osoba. Ponekad izgubim svijest o sebi ako se radi o stvarno dobrim izvedbama. Ima jedna odlična rečenica koju sam upamtila: „Kroz glumu zapravo koristim ono što jesam da bih vam pokazala ono što nisam.”. Sve ono što jesam moram zaista upotrijebiti, ali moram moći odigrati svakakve različite stvari koja je kao na prvu nemaju veze sa mnom.
PREPOZNATLJIV PEČAT
– Kazalište je ljudsko i svačije i tiče se apsolutno svakoga. Svaki glumac daje prepoznatljiv pečat svakoj svojoj ulozi. Ako postoji lik koji je napisan na papiru i ako se taj lik osloni na moju osobnost, to je jedan lik, ali ako se taj isti napisali osloni na nečiju drugu osobnost dobivamo potpuno drugog lika. Kombinacija napisanog i osobnog daje nešto što je moćno i univerzalno. Nemoguće je da dvoje ljudi odigraju jednako jednu ulogu i upravo se tu nalazi ljepota glume. Čak i ja sama ne odigram uvijek jednako svoju ulogu u predstavi jer svaki dan je drugačiji pa tako sam ja drugačija. Kao profesionalac moram to odraditi najbolje što mogu i publici dati ono svoj maksimum. Zato su i došli na predstavu, platili karte, da budu tu i da uživaju, da zaborave nakratko na svoj svakodnevni život.
ODNOS S PUBLIKOM
– Obožavam publiku koja dolazi na predstave i stvarno nema mi ljepšeg kad se predstavlja neka predstava i kad dođe publika. To je odmah neka druga predstava. Kazalište je dijalog između publike i nas glumaca na sceni. To je stalna izmjena energija i svaku večer je to je neka druga energija. Na primjer, igrali smo Medeju u Novom Sadu i u jednom trenutku nisam čula nikakav zvuk iz publike, bila je čista tišina. I prođe mi tad kroz glavu kako je tim ljudima dosadno. Sjetim se tada kako ja imam moć jer sam bila upravo u poziciji moći. To je bio moment koji mi je dao slobodu i dala sam sve od sebe u toj izvedbi. Moj kolega imao je drugačiju percepciju svega što se predstavilo i rekao mi je kako su me svi pozorno pratili i kako je bilo predobro. Svaki lik kojeg interpretiram otvara neki drugi dio mene. Moj profesor je znao reći da mi kao glumci pričamo svoje priče tuđim riječima. Svaki lik kojeg interpretiraš te iz večeri u večer otvara na drugi način. Zna mi se dogoditi da poslije nekih izvedbi budem iscrpljena emocionalno, ali istodobno budem i sretna jer me pročisti iznutra. Volim kada su u publici djeca. Jedno od ljepših iskustava mi je bilo kada smo bili na Pagu za vrijeme festivala Bura i mi smo igrali predstavu „Bit će strašno kad porastem”. To je mjuzikl predstava. Bili smo i jednom prostoru u ravnini s djecom, bez pozornice. Djeca su bila oko nas tokom čitave predstave, gledali su, slušali, pa su otišli i ponovno vratili, stalno su nešto pričali i postavljali pitanja tako da nije bilo tišine, i kao da su u biti bili s nama, odnosno postali su dio predstave. Bili slobodni i uzbuđeni što imaju tu neku predstavu koju mogu pratiti. Djeci moraš zaokupiti pažnju i od njih ćeš dobiti iskreni komentar. Ako je njima nešto dosadno, onda je to zaista dosadno. Predivno je raditi s njima.