Kad sretneš osobu koja te dočeka s osmijehom od uha do uha i tokom razgovora te cijelo vrijeme taj osmijeh prati, osjetiš veliko zadovoljstvo osobe onime čime se bavi. Osjetili smo to u razgovoru s Dorijanom Mihelićem, voditelj konjičkog kluba Spirit te dopredsjednik Konjičkog saveza Istarske županije.

Iako je klub relativno mlad, Dorijan ima dugogodišnje iskustvo u radu s konjima i drugim životinjama što je, kako i sam navodi, na pozitivan način utjecalo i na razvoj njegove osobnosti. U svakodnevnom kontaktu s konjima, imao je priliku upoznati njihov način komunikacije i reagiranja što mu pomaže u njihovoj pripremi za razne angažmane, rekreacijske, sportske ali i angažmane snimanja. Njemu je svaki konj poseban i jednako važan i upravo s jednakom filozofijom odnosi se i s ljudima te se razgovor s Dorijanom pokazao iznimno zanimljivim i ugodnim.

NEŠTO NOVO ŠTO BIH TREBAO UPOZNATI

– Imali smo i pse i druge životinje, ali onda su se u mojim očima pojavili konji kao nešto novo što bih trebao upoznati i vidjeti kako se ponašaju. Krenulo je sve s mladim konjem od godinu dana i pazio sam na njega, ali bez prevelikih očekivanja. Prošle su tri godine i onda sam uvidio kako bi to trebalo ujahati. To je bio zaista problem u ono doba. Dolazili ljudi, pokušavali su ga ujahati na razne načine, ali bila je to divlja životinja koja se nije dala ukrotiti. Nisam imao nikakvog iskustva glede toga i nikad prije toga nisam sjedio na konju. Pokušavali smo svi, padali s njega i nikako da se pomaknemo od početka. Odlučno sam tada uz pomoć tate sjeo na konja. On ga je držao sprijeda, a ja sam sjeo na njega i napravili smo naš prvi krug od 20 minuta kroz šumu. Konj je galopirao, pa hodao, u biti, to nije imalo veze s ničim, ali je bio početak. Danas je to sasvim druga priča. Svaki konj kojeg imamo ima svoj red, svoj mir i svoje vrijeme za šetnju. Sada me prati dugogodišnje iskustvo i koristim se njime u svakoj prilici. Imao sam i pauzu od 5 godina u radu s konjima te sam prije 9 godina pokrenuo ponovno tu priču. Počele su jako velike potrebe radi snimanja konja na području Hrvatske i trebao se dignuti broj konja prisutnih na tim snimanjima jer je svako to snimanje zahtijevalo poseban broj i vrstu konju. Kako smo povećali broj konja, tako su nastali i drugi upiti, odnosno počeli su nas pitati mogu li djeca iskusiti aktivnost jahanja te smo prije 5 godina započeli i školicu jahanja. Zadnje tri godine aktivirali smo se i u sportske aktivnosti jašući za druge klubove u Hrvatskoj, ali to baš i nije funkcioniralo jer nismo imali nikakvu potporu glede toga te smo se prije dvije godine odlučili osnovati svoj klub. Prvo smo osnovali udrugu, a krajem 2022. godine, nakon redovne skupštine HKS-a, primljeni smo u članstvo kao punopravni članovi. Ove godine smo sa svojim klubom nastupili u Hrvatskoj i osvojili sve što se moglo osvojiti. Izvan svih ovih obaveza, pripremam mjesečno tri ili četiri konja, radim svoj posao s bagerima i kamionima, pripremim svu hranu za konje, sve sam sa svom mehanizacijom, i to je u biti to. Zadovoljan idem spavati svaku večer.

PREDNOST U PANDEMIJI

– U svoj izolaciji za vrijeme pandemiji, našao sam se u prednosti. Nisam imao drugog posla i obaveza, a svi konji su bili kod nas doma. Preselili smo ih u tom periodu na drugu lokaciju, preuredili taj teren, koji je bio obična njiva, i sad je dolje štala s kompletnim kompleksom sadržaja potrebnih za rad s konjima. Sada imamo sve što treba od samoga početka kada konja treba ujahati do svega što dovodi do savršenstva nakon dvije ili tri godine konstantnog rada s tim istim konjem. Imamo trenutno dvadesetak konja, brojka stalno varira kako nam konji dolaze i odlaze, te trideset aktivnih članova kluba. Mogu reći da za ovu vrstu sporta je ovo jedna kako lijepa brojka. To je relativno skup sport. Početne cijene konja vrte se oko 2000 eura. Radi se o konju koji je neujahan kojeg se namjenjuje za sport ili o konju koji je nešto malo jahan i dobar je za nekakvo rekreativno jahanje. Za uhodane konje cijene su puno veće i kreće su iznad 5000, 10 000 i 15 000 eura pa i više od toga. Uz to, visoki su troškovi same opreme koja se konstantno koristi i naravno svaki mjesec mora se jako ulagati u samu hranu tih konja, preglede veterinara, potkivanja, te dodatke prehrani i prihrani. Svaki konj kao i mi ljudi je jedinka za sebe. Nekom će biti potrebna veća njega, drugome manja, trećemu će trebati i dupla, a četvrtome i svakodnevna posebna pomoć od rehabilitacije, veterinari ili stručnog kadra i svaki je konj jedinka za sebe.

KONJ OSJETI I RAZUMIJE

– Meni su svi posebni, od najmanjeg koji se oždrijebi, od najmlađeg što se kupi, do najstarijeg. Svaki je konj na svoj način poseban, odnosno ima ono nešto u sebi. Često čujem kako konj ništa ne razumije i ništa ne osjeti, a u biti, konj jako puno toga osjeti i razumije. Ako mu se približi osoba koja ima straha od konja ili osjeća nekakvu nelagodu, konj će to osjetiti i prenijeti meni pogledom te udaljiti se od te osobe. Kad osoba ima strah konja, konj ne prilazi toj osobi. On sve govori samo se treba naučiti čitati njegovu neverbalnu komunikaciju. Kad se netko požali da je pao s konja, to se nije dogodilo zato što je konj lud ili da nešto s njim ne valja. To je samo trenutak u kojem je konj reagirao na paniku osobe koja je na njemu. Osoba se uspaničari i ne može se smiriti, konj se tada samo ubrzava jer se miče od problema, odnosno od te osobe. To puno ljudi ne uspije shvatiti i zato se događaju padovi i zato se ne može konj ukrotiti. Mogu reći da sam pao mali broj puta i to se sve dogodilo radi moje nepažnje. Svaki put sam stvarno ja bio kriv jer sam radio nepotrebne stvari. Na primjer, morali smo pripremiti konja za jedno snimanje u kojem je konj morao vidjeti kravu i biti uz nju, a meni u tom trenutku je zazvonio mobitel i javio sam se dok sam bio na konju. To je s moje strane bilo totalno nepotrebno i konj je jednostavno odreagirao. Nisam bio spretan u tom trenutku i nisam ostao na njemu, ali konj nema nikakvu krivicu za ono što se dogodilo. No nikad nije došlo do ekstremnim padova.

PRIPREME ZA SNIMANJE

– Pripremamo konje za snimanje po nalogu agencija iz Hrvatske i Slovenije. Uz konje pripremamo i druge životinje, magarce, kokoške, koze i sve što je potrebno. Ukoliko sa životinjama idemo na set, pitam klijenta što bi htio i odlučujemo zajedno što bi ta životinja trebala odraditi. Imali smo primjere gdje magarac mora cijelo vrijeme šetati i to je malo teži proces jer magarac to najradije ne bi. Imali smo situaciju gdje oko magarca pucaju na setu jer snima ratna scena na otvorenoj, a magarac ne smije na to pokazati strah, a uz to mora ga se pustiti da sam odšeta i postavi se pitanje kamo će magarac sam otići. No, svima njima kada se pokaže posao koji moraju napraviti od točke A do točke B, ponovi se tri do četiri puta, oni to odrade bez ikakvih problema. Ja sam živo biće i radim s drugim živim bićima i moramo biti u simbiozi, odnosno disati kao jedno. U biti, ono što ja zamislim kako bi trebalo biti, na jedan način i prenosim na tu životinju. Želja i emocija prenese se na životinju i to odlično funkcionira. Taj sav rad sa životinja znatno je utjecao i na moj odnos s ljudima. To me je na neki način i izgradilo kako u razmišljanju tako i u radu, posebice tih zadnjih 10 godina.

POSTEPENO DO ODLIČNIH REZULTATA

– Rezultati s klubom su jedna jako lijepa priča. Krenuli smo ove godine kao samostalni klub, a u enduransu smo zadnje dvije i pol godine. Prvih godinu i pol, radili smo način da moramo pripremiti te konje. Konju je potrebna više psihička priprema nego fizička i traže veliki period prilagodbe. To su procesi konstantnog rada od dvije do četiri godine kako bi se postigao neki rezultat. To nije sport u kojem odlučiš da ćeš uzeti konja i odmah to napraviti i zbog toga se događaju veliki problemi u odnosu konja s ljudima jer nije pripremljen psihički koliko bi trebao biti. Mi smo tih prvih godinu i pol samo išli na sve te trke od 20 ili 40 km koristeći ih samo kao pripreme te smo ove godine iskoristili sve što smo mogli iskoristiti. Na svakoj utrci, ili smo bili prvi ili drugi i samo jednom smo bili treći. U svibnju dobili smo po meni najveće priznanje koje smo mogli dobiti odnosno best condition za konja. To je priznanje koje se pridaje nakon što se završi najveća utrku u tom danu, negdje 86 km, veterinarski tim uzme tri konja koja su završila tu utrku i pregleda ih te utvrđuju koji je konj u najboljem stanju. Naš konj, kad je završio trku, bio je spreman napraviti još 100 km bez ikakvog problema. Bio je u odličnom stanju po vitalnosti u tom trenutku, nije šepao, bio je živahan. Izgledao je kao da je samo prošetao, a ne odradio jednu zahtjevnu trku. Krajem lipnja je Tia Mofardin postala državnom prvakinjom i sada je prva na ukupnom plasmanu juniora od 57 jahača i 23 kluba. Svi rezultati nose svoju vrijednost. Sada Tia i naši konji imaju sve uvjete za nastupe na međunarodnim trkama. Sad imamo četiri trke vani, dvije od 100 km i dvije od 120 km, kako bi se Tia prijavila na svjetsko prvenstvo.Kad se sjetim kako je bilo unatrag četiri godine, kada mi je došla djevojčica od 10 godina, plaha kakva je bila tada, i usporedim sada s djevojkom od 14 godina i vidim što sam s njom sve uspio napraviti, onda mogu reći da imam zaista osmijeh od uha do uha. Napravila je odličan rezultat, kao sportaš, kao odlikaš u školi, ali kao osoba sa svojim načinom razmišljanja.

POVEZANOST KAO KLJUČ USPJEHA

– Onima koji počinju jahati volim naznačiti kako nisu svi za sve. Kao i kod svake stvari, želje su jedno, a mogućnosti su drugo. Svi misle da je jahanje jednostavno i lako, ali nije. U odnosu između osobe i konja mora se osjetiti velika povezanost i moraju disati zajedno kao jedno biće, a ako se to ne ostvari, onda nema ništa od toga. Druga dva problema su financije i svakodnevno jahanje jer ako je prevelika distanca nema se mogućnost biti svaki dan na konju i nastaje problem i nema nikakvih rezultata.

SHARE