Kontinuirani rad i odlučnost donose sa sobom prtljagu uspješnih rezultata. Ivan Ljevar odlučno je krenuo u svoju ulogu trenera tenisa i uspio oko sebe okupiti tridesetoro djece Teniskog kluba Vodnjan. Entuzijazam s kojim radi svoj posao dao mu je povjerenje roditelja što mu daje samo snagu za nastavak u daljnjem motiviranju djece k postizanju što boljih rezultata.
S Ivanom dogovorili smo se za susret još prije tri godine i zbog raznih okolnosti do sada nismo uspjeli ostvariti, no odlučnost je i ovom prilikom dala rezultat te vas pozivamo da upoznate zanimljivu ličnost Ivana Ljevara u nastavku ovog članka.
ISKLJUČIVO TRENER
– Tenis je za mene bio drugi odabir. Prvi odabir sporta u mom životu bio je nogomet. U mladosti sam se najviše bavio nogometom. Zbog ozljeda koje su dogodile za vrijeme igre, moram sam se prestati baviti nogometom i prebacio sam se isključivo na tenis. Počeo sam trenirati isključivo za sebe, a nakon toga upisao sam kineziološki fakultet i 2 stupnja internacionalne tenis B i C licence, jednu u Beogradu i jednu u Sarajevu, pod GPTCA organizacijom. Nakon toga, preuzeo sam tenis školu u Vodnjanu i od 2014. godine imam ulogu trenera i voditelja Tenis kluba Vodnjan. Ne mogu reći da sam bio profesionalni igrač. Igrao sam isključivo za sebe lokalne lige i lokalne turnire i trenirao sam isključivo da postanem ovo što sam danas. Imao sam želju saznati što više što se tiče praktičnog dijela pri čemu nisam promijenio puno trenera, imao sam ih svega 4 ili 5. Bavim se isključivo coachingom. Težina uloge trenera ovisi o ciljevima koji se postave. Ne postavljam si nikad male ciljeve i ne zadovoljavam se sitnim rezultatima. Želim stvarno što više napredovati osobno kao trener, kao i što želim da moji klijenti što više napreduju.
TENISKI KLUB VODNJAN
– Imamo tridesetak djece u klubu što smatram da je jako puno za jedan Vodnjan koji ima nešto više od 3000 stanovnika. Postoje tu i drugi sportovi kao što su košarka, nogomet, odbojka i drugo gdje treneri dobro odrađuju svoje poslove. Imam trenutno dvije curice koje nastupaju u HKS turnirima jedna do 14 godina, druga do 12 godina. Djevojčica koja se bavi tek jednu godinu tenisom i koja je svoj prvi turnir odigrala ove godine u lipnju, stigla je među najboljih osam prilikom nedavnog turnira kojeg je odlično odigrala. To su jako veliki uspjesi za nekog tko je u biti tek započeo svoju tenisku priču. Kod mene, granice ne postoje. Idemo što dalje možemo stići.
POTPORA RODITELJA
– Za mene je pravi uspjeh što sam skupio 30 djece i držim ih već dugo na okupu. Usprkos što nemam veliku podršku od lokalne sredine, odnosno dolaze vrlo sitna sredstava s kojima se ne može načiniti gotovo ništa, rezultati su stigli. Skoro sve radim u biti sam uz pomoć roditelja. Moja najstarija učenica Katja zna me zamijeniti ponekad u grupama kada sam zauzet drugim obavezama. Najveću pomoć pružaju mi upravo roditelji pojedine djece. Imaju povjerenja u mene i ja u njih i smatram da je to u biti najbitnije.
ZONA U KOJOJ DIJETE UŽIVA
– Svaki trener želi da djeca zavole tenis kao sport i zbog toga ne smijemo dijete previše mučiti, ali niti ga previše razmaziti. Trebamo naći neku zonu u kojoj to dijete uživa i onda možemo započeti s motivacijom. Motivacijski dio je jako bitan. Možemo se osloniti kolikogod na osobnim uspjesima, ali prvo moramo biti psiholozi i motivirati to dijete da napreduje ne samo sa sportskog aspekta već mora ga se naučiti na socijalizaciju i fer odnose s drugim igračima. Bitno je prvenstveno da se dijete bavi sportom, uživa o tome što radi, da se nauči surađivati s drugom djecom i da se nauči kretati. Danas su djeca dosta zapostavljena glede kretnje i slabije su razvijena negoli smo to mi nekad davno bili. Sjede u kući, te gledaju u televizore ili koriste konstantno mobitele ili kompjutere. Ne viđamo ih često na igralištima ili u parkovima. Radimo s djecom upravo na tom dijelu gdje upotrebljavamo sportsku dvoranu gdje radimo s djecom predškolske dobi motoričke vježbe. S malom djecom radim upravo najviše na motorici, a onda tek kasnije slijede loptica i reket te teniske igre. Iskreno, želja mi je da se što više djece upiše u školu tenisa i da što više djece u biti zavole tenis. Kao kineziolog, bitno mi je da se djeca bave sportom. Cilj je vidjeti što više djece na terenima, kako teniskim tako i drugih sportova kako bi bilo što više druženja i igre. Vjerujem da bih mogao po 12 sati dnevno raditi svoj posao. Dogodi se dani kada se dogodi pokoja situacija, ali kad ih vidim na terenu u tolikom broju, potrebno je samo malo da mi podignu moral i daju motivaciju za nastavak rada. To ti daje motivaciju da radiš i guraš, a tu su naravno i rezultati koji ispunjavaju njih i mene iznimnim veseljem.