Snovi su dio života svakog pojedinca, no često su podložni osudama i kritikama te se ljudi boje sanjati i upute svoj život u drugom smjeru. No, život uvijek načini da ono što se srcem poželi s vremenom i ostvari. Priča je to koja se ukratko dogodila je istarskoj slikarici Slavici Oplanić koja je od malih nogu pokazala afinitet prema slikarstvu, no obitelj i okolina usmjerili su ju na ekonomiju. Nedaće u životu povele su ju da se vrati svojim snovima i postane slikarica koja danas teži ka kontinuiranom usavršavanju kroz mnogobrojne radionice, projekte i natječaje.
ŠTO VIŠE UČIM UVIĐAM KOLIKO TOGA JOŠ NE ZNAM
– Od samog djetinjstva htjela sam biti slikarica, ali u moje vrijeme odlazak na akademiju bilo je uvijek pod osudama kako se od umjetnosti ne može živjeti. Nisam tada ostvarila svoju želju. Završila sam ekonomiju i stavila sam sve moje umjetničke želje sa strane sve do jednog momenta kada su mi se u životu dogodile ružne stvari. Negativne životne situacije potakle su me da ostvarim sebe kroz slikovnu umjetnost. Počela sam s jednim laganim tečajem na Sveučilištu. Ubrzo sam krenula slikati u svoje slobodno vrijeme nakon posla, a kasnije sam se posvetila posve slikarstvu. Imala sam do sada svega tri samostalne izložbe dok je skupnih bilo puno više. Većinom su skupne izložbe predstavljene putem Likovne udruge Agata koju vodim, ali i u Sloveniji, te Turskoj, Češkoj i Italiji putem jednog međunarodnog projekta. Naša Likovna udruga Agata je prošle godine navršila deset godina i pripremamo jedan zanimljiv katalog naših projekata. Odradili smo toliko projekata dosad da je teško sve uvrstiti u samo par stranica. Imali smo velik broj radionica s djecom, pa u Domu za stare i nemoćne, u našem prostoru surađujemo s Centrom za inkluziju te u ljetnim mjesecima s turistima. Imamo posebne radionice za naše članove u kojima nas u slikarske vještine uvodi profesionalni mentor kako bi se usavršili te kasnije prenijeli to znanje drugima. Gledam se educirati što više i često pratim radionice i van same udruge. Sad razmišljam o mogućnosti upisivanja na Likovnu akademiju sljedeće godine. Što više učim uviđam koliko toga još ne znam.
VOLIM PROMATRATI I ISTRAŽIVATI
– Slikarstvo me ispunjava u svim svojim nijansama, u svakom trenutku stvaranja i promatranja. Kad slikam nešto, izgubim osjećaj o vremenu, zaboravim na neko vrijeme na sve brige i probleme. Mogu reći da me uzme sasvim. Inspiraciju pronalazim u svemu. Volim promatrati i istraživati sve oko sebe. Radim pretežito na pejzažima, ali ne prema fotografiji već prema sjećanju. Prema periodu u životu mijenjali su se moji stilovi života te sam imala razne cikluse stvaranja kao što su tišina, muzika, pa sam neko vrijeme radila masline ali ne stablo već listiće i masline koje plešu salsu. Sve što radim veže se uz moje emocije, vidi se odmah jesam li prilikom stvaranja bila u nekoj svojoj fazi tuge ili u fazi sreće. Kod ostvarenog rada bitno mi je da sam ja zadovoljna njime, svi drugi komentari su mi u drugom planu. Moram osjetiti da je to što je ostvareno ono što sam ja htjela. Ponekad se dogodi da krenem s jednim motivom i nakon par dana ostvarim kroz njega nešto sasvim drugo u kojem se vidi samo par traga tog početnog motiva. Rijetko sam u potpunosti zadovoljna, ali uvijek se trudim ostvariti ono što želim.
RADOVI UZ POMOĆ UNUKA
– Znam imati zadane radove za svoje izložbe ili za neki natječaj i onda moram biti koncentrirana te preferiram biti sama. Inače mi ne smeta društvo dok slikam posebice kad su u pitanju moja četiri unuka. Oni sa mnom crtaju i čak mi pomažu ponekad pri stvaranu nekih radova. Ovog ljeta javila sam se na natječaj u Medulinu gdje smo kao temu dobili okusi i mirisi ljeta. Kako su bili kod mene, davali su mi ideje što bi mogla naslikati, lubenica, pa sladoled, marmelada od jagoda i srdelice. Od svih njihovih ideja smo na kraju napravili zajedno sliku u kojoj je svatko slikao svoje viđenje ljeta. Sve je to bilo veselo s puno crvene boje i dobili smo i drugu nagradu za to.