Sjećate li se prizora koji je u vama ostavio veliki trag? Ponekad uzimamo sve što vidimo zdravo za gotovo, sve dok nas nešto ne pogodi, pozitivno ili negativno. Onda nas unutarnji nemir potiče na istraživanje okoline. Vrlo brzo zamjetne i intrigantne slike Mie Kešelj bude upravo u promatraču razne emocije. Kako nam je spomenula i sama slikarica Kešelj, ukoliko njeno djelo ne zagolica iznutra, onda njena slika nije uspjela.
SLIKARICA IZ BEOGRADA
– Jedna od najtežih stvari, barem za mene, je pričati o sebi. Pitanje o nama samima je staro koliko je i svijeta i vijeka, to je ta vječita težnja u čovjeku da u naizgled besmislu nađe smisao. Nekako se najviše identificiram sa svojim pozivom, slikarica iz Beograda. To je moj rodni grad u kome sam diplomirala slikarstvo na Akademiji Lijepih Umjetnosti, zatim i magistrirala. Dok stvaram, slikam, tad sam najbliža svom biću, to je moje polje vječitog traganja i otkad znam za sebe, od 3. godine, kad su me pitali što ću biti kad odrastem, nisam nikad oklijevala u odgovoru, a to se ni danas nije promijenilo. Do sada sam imala osam samostalnih I na desetine grupnih izložbi, a moje slike se nalaze u privatnim kolekcijama širom Europe i Amerike. Ambicija mi je da ostvarim karijeru u inozemstvu i proširim svoju izlagačku djelatnost. Najbitnije mi je da me oči, ruke i um služe što duže moguće i da surađuju tijekom mog slikanja. Ljudi dosta toga uzimaju zdravo za gotovo.
POVEZANOST S POREČOM
– Moj suprug je moja veza s lijepim Porečom. On je iz Hrvatske, a upoznali smo se u Beogradu u jednom noćnom klubu. Gradovi u kojima imamo voljene, zauzmu djeliće našeg srca i postaju naši domovi. Poreč se lako zavoli. Ovdje sam već osam godina tako da sam ga solidno upoznala. Ovo je multikulturalna sredina, energija i ljudi ovdje lako uđu pod kožu i jednostavno mi se sviđaju. Posebno volim Poreč zimi.
UMJETNICI SU KAO ANTENE
– Mnogo toga me inspirira, sve ono što me okružuje na neki način završi na platnu. Umjetnici su kao antene, oni primaju impulse iz okoline, a na njima je da grčevito brane svoju intuiciju od svojih strahova, ega, nesigurnosti te koječega drugog. Povremeno kad se uspijem osloboditi toga, osjećam se kao na izvoru, a tu se napaja duša. To je vječita borba. Kada slikam uvijek mi je nekako nada da promatrač osjeti dio toga, da ga zagolicam iznutra. Ako ne zagolica iznutra, onda slika nije uspjela.
