Svatko sebi nalazi heroja, osobu koja će nas nadahnuti u životu, potaknuti svojim primjerom da se mrdnemo i ostvarimo svoje ciljeve. Mi smo heroja pronašli u vrhunskoj sportašici Jeleni Vuković. Paraolimpijka koja od malih nogu čezne za osvajanjem ciljeva koje si je postavila, o čemu govore i znatne medalje koje je osvojila. Nedavno objavila je fotografiju koja se veže na uspomene iz djetinjstva, trenutke kada je otkrivala sebe i svoju okolinu, trenutke kada se je u životu odlučila prozvati pobjednicom. Pozivamo vas da pročitate njenu priču, te da se uključite u praćenje njene Facebook stranice jer će vam možda danas ili sutra njena priča biti poticaj da ostvarite svoje želje i ciljeve.

OD PUZANJA DO TRČANJA

– Rođena sam nakon trinaest sati muke moje majke Mirne. Liječničkom greškom obilježena sam kao dijete s invaliditetom. Nosila sam natkoljenu protezu do prije 5 godina. Danas imam šesnaest dijagnoza, neke su nastale kao posljedica prvotnog stanja, a neke zaslugama sporta i prometne nesreće. Ljubav prema sportu naslijedila sam od majke odbojkašice i oca Branimira, rukometaša. Prohodala sam tek s tri godine kada su mi u Beogradu napravili prvu protezu, a sitni detalji koji su mi se urezali u svijest prate me cijeli život. Iščekivanje majke, ispijanje čaja svaki dan, zbog kojega se i danas kad ga vidim ne osjećam najbolje. U tom trenutku bila sam mala ali shvaćala sam da nešto nije kao kod drugih, druga djeca su hodala, a mene su uglavnom nosili. Druga djeca su po kući hodala, a ja sam uglavnom puzala ili su me opet nosili. Kada bi ustala, baka bi me stavila na leđa. Mama bi me uzela u naručje, ujak bi me nosio na ramenima. Shvatila sam da, nešto ne štima. Kada sam dobila prvu protezicu, kreću prvi koraci, učila sam hodati, postala sam jednaka drugoj djeci, i to postaje jako “cool” jer me nitko nije nosio, nisam puzala već hodala. A onda sam pokušala potrčati, i mogla sam i to. Tada sam shvatila da sam bila ista kao i druga djeca i u mojoj glavi nestale su barijere, penjala sam, padala, trčala, padala i tako redom, i ponavljam si od onda kako mogu, mogu sve što želim i nikada ne odustajem.

IZGRADNJA SAMOPOUZDANJA

– Bio je to početak naše avanture s protezama, zbog kojih smo posjećivali ortopedskog tehničara svaki tjedan kako bi mi popravio ili napravio novu protezu koju bi se uspjela razbiti u parku, slomiti skokom s drveta ili dok bi igrala nogomet u parku. Nedavno mi je majka ispričala da me već s tri godine puštala do trgovine, prateći me skrivena iza stabla u strahu da ne bi pala, izgrađujući tako moje samopouzdanje na čemu sam neizmjerno zahvalna.

IZNADPROSJEČNA INTELIGENCIJA

– Muke sa školom počele su pri upisu 1981. kada se majka odmah morala usprotiviti zahtjevu da me upišu u specijalnu školu samo zbog mojih proteza. Ispunila sam bezbroj psiho testova i nacrtala mnoštvo kućica da bih dokazala kako usprkos protezi imam i mozak. Zahvaljujući tome, saznalo se da sam iznadprosječno inteligentna i morali su me primiti u redovnu školu, polazak u moj prvi razred u Puli s učiteljicom Marizom, koja kaže da su neke sijede vlasi došle s mojim padovima i skokovima sa stabla, i 32 divnih ljudi koji su me naučili da nisam drugačija već jednaka. Oni su me branili od zločeste djece koja bi se rugala mom različitom hodu i obilježili taj bezbrižan dio mog života.

TRČATI KROZ ŽIVOT

– Liječnički pregled i doktorica Snježana Bilić, koja me nikada nije htjela osloboditi nastave tjelesnog odgoja, jedan su od faktora mog bavljenja sportom. Nekima je to nevjerojatno, ali većinu vremena u osnovnoj školi provodila sam na igralištu s košarkaškom loptom. Otišla sam na svoju prvu utrku 1981. godine, auto kamp Stoja, ponosno je otrčala i tako je krenula moja borba kroz život, uvijek sportski u težnji ka pobjedi, pobjedi nad predrasudama, pobjedi nad padovima te glavnoj životnoj pobjedi.
Trčala sam cijeli krug oko kampa s mišlju kako ja to mogu. Ponosno sam se progurala među ljudima na startu i krenula, imala sam osjećaj tada da letim. Koliko ponosa je bilo što sam uspjela, što sam završila utrku, što sam uspjela trčati. Tako se uči “trčati” kroz život, trčati do cilja, a u svemu tome uvijek nastojati biti prvi. Ne volim onu “važno je učestvovati”. Svakom sportašu je bitno pobijediti. To je život, trčiš da bi pobijedio.A kada jednom kreneš trčati kroz život jednostavno te ponese, i tada kao Forest samo trčiš i ne staješ, nosi te.

ŽIVOTNI MOZAIK

– Uspomene, slike, neki sitni detalji grade mozaik moga života, grade mene i moje samopouzdanje. Uspomenama gradim kulu moga životnoga uspjeha. Neke su uspomene malo draže, neka malo manje, ali kako sam sigurna da u životu ne postoje slučajnosti, tako je svaka uspomena točno na svome mjestu kako bi životni mozaik bio potpun.

LJUDI PITAJU JER NE ZNAJU

– Kada si osoba s invaliditetom, ljudi ti svakodnevno postavljaju milijun pitanja. Mislim da ne postoje glupa pitanja. Ljudi pitaju jer ne znaju. Meni nikada nije problem odgovoriti, objasniti, koliko god to nekada možda zvučalo glupo, pa ni djetetu od samo nekoliko godina koje će zastati i pitati: “Teta, zašto si ti u kolicima, da li te bole noge?”. Oni su ipak najslađi. I znajte osobe s invaliditetom nemaju komplekse ni predrasude prema sebi i svome invaliditetu. Uvijek će vas pitati pomoć kada ne budu mogli sami. Kada vidiš da stavljam kolica u auto, znaj mogu sama, ako ne mogu pitati ću te da mi pomogneš. I znaj sigurno ću te pitati da mi u trgovini dohvatiš nešto s najgornje police, jer do nje ne stignem. U cijeloj mojoj životnoj slagalici, uvijek je tu Isus i moja mama koji poguraju kad zapne, moji prijatelji, kolege iz kluba, kolege s posla, liječnici, medicinsko osoblje. Jednostavno svi oni koji su pored mene i uz mene znam da su tu s razlogom, baš onda kada trebaju biti, sve ima svoje zašto. Hvala svima onima koji su protkani kroz moj život, prepoznati će se, lijepo je što postojite.

SHARE