Čovjek čovjeku pomaže u danu, mjesecu i cijeloj godini. Socijalna smo bića i osviješteni smo koliko je naša briga za bližnjeg potrebna. Neki će si pokriti oči kad vide potrebitog, kako se ne bi loše osjećali. Neki će, kao što to radi Igor Loparić sa svojom Udrugom Naš San Njihov Osmijeh, zasukati rukave i potruditi se naći najbolje moguće rješenje za te ljude kojima je pomoć nužna.
Sjeli smo uz Igora na kratko i upoznali se s njegovim svijetom volontiranja. Uvidjeli smo kako mu nije lako, jer tu nije samo rad prikupljanja i dijeljenja sredstava tu je ponajprije stalan rad s ljudima, ali i na sebi samima.
POMAKNUTI SAMOG SEBE I DRUŠTVO OKO SEBE
– Moje volontiranje krenulo je osnutkom naše udruge od 2010. godine čiji sam inicijator i predsjednik. Cilj mi je da pomaknem samog sebe i društvo oko sebe na način da svoje slobodno vrijeme u svakoj prilici iskoristim za dobrobit ovog društva i za pomoć potrebitim osobama. Okupio sam tridesetak ljudi ispred Rojca, stao sam ispred njih i rekao da želim pomagati. To su uglavnom bili moji prijatelji i još par njih koje nikad u životu nisam vidio jer je kružila komunikacija putem Facebooka. Početna ideja bila je da umjesto jedne kavice, svatko od nas skupi po deset kuna i nekoj bakici kupi špežu.
HUMANITARNE UDRUGE U ISTRI
– Osim Crvenog križa, 2010. godine nije bilo nikoga tko se time bavio tu kod nas. Nakon što smo mi započeli s radom, krenuli su i ostali, kao što su to bili Facebook humanitarci, te udruga Pokloni im budućnost. Onda je možda i bilo srodnih udruga, ali nismo znali za njih. U Zagrebu imaju puno veći problem nego Istra radi broja udruga. Puno veći problem ima jedna udruga sada koja nastane pokraj nas jer puno ljudi već zna za nas i vjeruju nam, vrlo smo transparentni i aktivni.
PROBLEM U RADU S LJUDIMA
– Najveći problem kojeg sam imao je bio rad sam sa sobom. Imao sam pomoć od pedesetak ljudi, a sve sam si nekako sam radio i nisam ih uzimao u obzir za ništa. Nakon dvije godine rada došlo je do prve pobune volontera gdje sam uvidio da ne radim kako treba. Rezultati su se podizali, a entuzijazam je počeo padati prvenstveno radi mene. Počeo sam shvaćati da ih moram uzeti u obzir za apsolutno sve. Danas, nakon sedam godina, radim to napokon kako treba. Uzimam u obzir druga mišljenja što mi je prije bilo teško. Jer onako kako sam si zamišljao tako je to trebalo biti. Kad imaš deset glava pokraj sebe u poslu biti će ti puno lakše kad uzmeš i njihova razmišljanja u obzir jer nisi najpametniji na svijetu. To mi je bio najveći problem kojeg sam svladao i kojeg svladavam još dandanas jer čovjek sam i griješim. Sada je sve to kako treba. Imam odličnu ekipu bez koje to sve ne bi funkcioniralo.
PROBLEM U RADU S JAVNOSTI
– Današnja javnost je poprilično srozana što se tiče informacija o radu udruga. Dovoljno je da jedna udruga napravi kaos i odmah se nalazimo svi u istom košu. Dobivamo onda komentare kako sav novac ostaje udrugama. Ponekad kad dijelimo letke radi promocije udruge, ljudi ne žele uzeti letak misleći da smo iz nekakve političke stranke. Uopće nas ne gledaju, uzmu letak i brže bolje odu bez da im damo ikakve informacije o udruzi. To je nešto što moraš prihvatiti da je tako i nastaviti dalje s radom.
ŽIVOT UZ VOLONTIRANJE
– Ne mogu zamisliti svoj život bez volontiranja bez tog kontakta s ljudima. Volio bih da je cijeli svijet spreman volontirati, ali nisu svi za to. Mene to upotpunjuje skroz. U tom volonterskom svijetu, mene je teško iznenaditi jer sam prošao svašta. Triput godišnje obiđem cijelu Hrvatsku prilikom čega posjetim tisuću obitelji. Vidio sam sve i svašta te je vrlo teško da me nešto emotivno može savladati. Imam emocije naravno kao svaki čovjek, ali ih ne pokazujem. Kasnije me to više dotakne. Na početku mislio sam da mogu spasiti cijeli svijet. No, normalno, ne možeš to napraviti. Al onda shvatiš da napraviš mnogo i kad se pomogao jednoj bakici jer umjesto da si gledao tursku sapunicu ti si išao jednoj bakici kupiti namirnice i ona tjedan dana ne mora izlaziti van. I kad to napraviš za tisuću obitelji u jednoj godini, osjećaš se jako dobro.