Altruizam i pomaganje u zajednici temelj su zdravog društva. Oni podsjećaju da nismo sami i da solidarnost nije samo riječ, već konkretno djelovanje. U vremenu ubrzanog života i individualizma, upravo su ljudi koji nesebično daju svoje vrijeme, energiju i emocije oni koji vraćaju vjeru u čovjeka i zajedništvo.
Jedan od takvih ljudi je Igor Loparić, dugogodišnji volonter i osnivač humanitarne udruge Naš san njihov osmijeh, koja godinama neumorno pomaže djeci, obiteljima i pojedincima u teškim životnim situacijama. Udruga djeluje isključivo na volonterskoj osnovi, vođena empatijom, upornošću i dubokim osjećajem odgovornosti prema onima kojima je pomoć najpotrebnija.
U nastavku donosimo iskrene, duboke i snažne odgovore Igora Loparića, koji kroz osobno iskustvo govori o motivaciji, granicama, odgovornosti i stvarnosti humanitarnog rada.
ISTA POKRETAČKA SNAGA
– Zapravo se ništa se u meni nije promijenilo tokom godinama. I dalje me pokreću ljubav prema čovjeku, upornost da od svog slobodnog vremena napravim nešto korisno te mogućnost da dobrotu prenesem na druge ljude. Naravno, tu je i širenje pozitive. Sada me najviše pokreće spoznaja da možemo činiti velika djela. U posljednjih godinu dana imali smo aktivnosti s velikim rezultatima i kada shvatite što možete postići, apetit vam prirodno poraste.
ŽIVOTNE LEKCIJE
– Humanitarni rad mijenja pogled na svijet i okolinu. Kao mlad čovjek nisam obraćao pažnju na neke životne situacije, niti sam bio svjestan koliko mogu utjecati na tuđi život. Jedna od najvećih lekcija kroz 16 godina rada je dijeljenje, odgovornosti, odluka i tereta. U početku sam bio tvrdoglav i mislio da sve znam, no volonteri su mi pokazali koliko je važno otvoriti se i vjerovati drugima. Naučio sam i da ne mogu spasiti cijeli svijet. Prihvatio sam da pomažemo koliko možemo, u skladu s mogućnostima, i da je ponekad nužno reći „ne“. Kod korisnika sam naučio prihvaćanje njihovog načina života i strpljenje, iako priznajem da sam još uvijek ponekad brzoplet. Postoji iskustvo koje me najviše promijenilo, ali nije vezano uz udrugu i zadržat ću ga za sebe. Jedna ljudska borba naučila me najviše u životu i na tome sam zahvalan. Ako bih djelovanje udruge sažeo u jednu filozofiju, to bi bila: „Čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi.“. U toj rečenici ima dovoljno empatije i uzajamnosti da bi mogla donijeti mir svijetu. Zašto se svi ne vodimo za njom, to je pitanje za neke druge.
EMPATIJA DANAS
– Stanje empatije se mijenja kroz godine. Kada je u pitanju naša udruga, solidarnosti nikada ne nedostaje. No problem nastaje kod volontiranja. Ljudi teško odvajaju svoje vrijeme. Empatija se, po mom mišljenju, polako gubi kod mlađih generacija zbog opsesije internetom i tehnologijom. Gubi se ljudski dodir, druženje i briga za druge, što je posebno vidljivo kod maloljetnika. Ipak, uvijek postoje pozitivne iznimke.
TEŽINA ODGOVORNOSTI
– To je posebna vrsta „bolesti“ koju nosite 24 sata dnevno. Emocionalno nemam problema, ali mentalno zna biti vrlo zahtjevno. U svijetu socijale stalno ste između potrebe i boli s jedne strane, te mogućnosti i nade s druge. Ta „bolest“ se ne može izliječiti, ali ja imam sreću što me vuče prema mogućnostima i novim idejama. Najteže je kada ostanete sami. Tada misli lako odu do srca. No to prihvaćam kao normalno. Ljudi smo i moramo osjećati. Važno je naučiti nositi se s tim.
VOLONTERSTVO BEZ PROFITA
– Ljudskost i toplina su ključne. Svi smo volonteri i već 16 godina nitko nije zaradio ni jedan cent.
Bilo je trenutaka kada smo razmišljali o zapošljavanju, ali shvatili smo da bi to promijenilo bit svega. Danas sam siguran da smo donijeli pravu odluku. Mnoge udruge sa zaposlenima ne naprave ni približno koliko mi napravimo s volonterima koji su „gladni“ dobrih djela. Moja obitelj je moj lijek. Dovoljno je odigrati Uno s djecom ili se našaliti sa suprugom, i baterije su opet pune.
BRIGA ZA BUDUĆE NARAŠTAJE
– Najviše me brine što se socijalni problemi prenose s generacije na generaciju. Djeca odrastaju u uvjetima gdje ne znaju za bolje. Rani brakovi, nasilje, poroci i bolesti postaju normalnost, posebno u ruralnim sredinama. Tijekom obilazaka po cijeloj Hrvatskoj vidio sam obitelji u kojima je jasno da promjene neće biti još generacijama. Kod teških bolesti je najteže. Tada ste samo promatrač koji se nada da ga te slike neće pratiti cijeli život.
ULOGA UDRUGA U DRUŠTVU
– Udruge su i nadopuna sustava i pokazatelj njegovih slabosti. Mi smo poput protupožarnog aparata. Gasimo požare i nadamo se da se više neće rasplamsati. Možemo to tako preslikati. Volio bi da postoji više udruga poput nas koji će djelovati na volonterskoj osnovi jer to onda znači da se sve radi isključivo iz ljubavi, i nikakvog drugog interesa. Pula ima sreću da između nama srodnih udruga i organizacija nema ljubomore niti ružnih međusobnih djelovanja. Imamo udrugu AjA koja je u godinu dana napravila više nego jedan lokalni sustav u 10 godina a i prvi su u Hrvatskoj pokrenuli HOUSING FIRST i jedno konkretno te ljudsko mjerilo za osobe u riziku od beskućništva, tu je udruga INSTITUT koja kao i ovi prvi brine o osobama koji su u riziku od beskućništva te im pruža privremeni smještaj kad god zatreba, tu je Crveni Križ sa pučkom kuhinjom i ostalim aktivnostima, tu je udruga FACEBOOK PULJANI HUMANITARCI koji su isto kao i mi svi volonteri i trude se koliko mogu. Tu je i Centar 052 koji može pomoći sa dotokom informacija , Udruga Sv. Vinka Paulskog koja također koristi svoje resurse i svoje načine pomaganja. Najbolje od svega je što svi mi komuniciramo skoro na dnevnoj bazi i svi gledamo kako pomoći tako da ne postoji šansa da u Istri postoji gladna osoba. Ako i postoji, u 24 sata će imati krcat stol i frižider.