Rally je svijet u kojem se spajaju brzina, adrenalin, koncentracija i povjerenje. Dok se većina pogleda obično usmjerava prema vozaču, u sjeni, ali jednako važna, sjedi suvozač, osoba koja doslovno drži ritam cijele vožnje. Biti suvozač znači imati hladnu glavu dok srce lupa 180 otkucaja u minuti, čitati bilješke s milimetarskom preciznošću te u potpunosti vjerovati svom vozaču.
Jedna od žena koja savršeno utjelovljuje taj duh je Nensi Jugovac, suvozačica i supruga vozača s kojim upravo dijeli i svoju strast prema automobilizmu. Hrabrost i iznimno povjerenje prate zanimljiv dvojac koji se neprestano raduje svakom novom izazovu.
Nensi je s nama podijelila svoje iskustvo suvozačice i otkrila kako izgleda svijet rallyja iz njezine perspektive. U razgovoru nam je približila trenutke straha i uzbuđenja, važnost timskog rada te ljubav prema automobilizmu koja ju već godinama pokreće.
ŽENA U SVIJETU AUTOMOBILIZMA
– Biti žena u automobilizmu divno je iskustvo. Svi te čuvaju i paze. Stvarno nisam doživjela nikakvo loše iskustvo niti predrasude. Dok se vozimo prema startu brzinca, uvijek ima djece koja nam mašu, a kada ugledaju ženu na mjestu suvozača, to im bude zanimljivo pa često žele i fotografiju s nama.
NAKON STARTA STRAH JE U POTPUNOSTI NESTAO
– Moja rally priča na mjestu suvozačice započela je 2022. godine, a prvi doticaj s rallyjem krenuo je 2009., kada je moj suprug prvi put nastupio na rallyju. Mogu istaknuti kako sam u automobilizmu zapravo već 17 godina, od prvog dana kada sam upoznala muža. Prva utrka koju sam odvozila na mjestu suvozača bila je na Rally Showu Santa Domenica 2022. godine. Inače, rally show je disciplina u rallyju koja se vozi po makadamu. Osjećaj kad sam prvi put sjela na mjesto suvozača sa svom potrebnom opremom i na sjedalu u kojem me je suprug toliko vezao da sam jedva dolazila do daha bio je pun straha i adrenalina. Moram priznati da je taj osjećaj trajao sve dok nismo startali prvi brzinac. Nakon starta strah je u potpunosti nestao i zamijenio ga je osjećaj oduševljenja. Ipak, prilikom svakog starta taj osjećaj straha i dalje je prisutan, ali nestane čim krenemo. Nedavno smo vozili Croatia Rally u sklopu ERC-a i taj će mi rally ostati u sjećanju kao jedan od najtežih koje sam do sada iskusila. Bojala sam se da neću uspjeti ostati dovoljno koncentrirana na čitanje jer su brzinci bili dugi više od 24 kilometra. Na kraju sam sve odradila gotovo bez pogreške, ali budući da smo na pet od šest brzinaca vozili bez kočnica, bilo je iznimno zahtjevno i za mene, a posebno za vozača. Utrke su mi postale dio života i stvarno volim taj osjećaj brzine i adrenalina. Tijekom utrke samo mi je bitna ta utrka a za vrijeme tih nekoliko dana uspijem maknuti sve druge misli iz glave i napuniti baterije za nove životne izazove.
TEMELJ SVEGA – VISOKA KONCENTRACIJA
– Mjesto suvozačice iznimno je važno. Moraš biti potpuno koncentriran i u svakom trenutku znati na kojem se dijelu brzinca nalaziš, što nije nimalo jednostavno. Ima situacija kada se „izgubiš” i nemaš pojma gdje ste, pa u tim trenucima moraš to jasno reći vozaču kako bi i on znao. Većinom su to situacije koje traju nekoliko stotina metara, a zatim imamo označene neke orijentire, poput kuće, znaka, stabla ili nečeg sličnog, pa znaš da si na pravom zavoju i možeš nastaviti s čitanjem. Koncentracija je iznimno važna i dok si na brzincu. Misli moraju biti usmjerene samo na stazu i na bilježnicu iz koje čitaš. Osim toga, suvozačica na rallyju mora pratiti i vrijeme koje posada dobije, jer moramo u točno određeno vrijeme biti na vremenskoj kontroli. Ako zakasniš ili uđeš prerano, dobivaš kaznu u vidu sekundi koje se dodaju tvom ukupnom vremenu, što, naravno, nije dobro.
POVJERENJE I KOMUNIKACIJA
– Komunikacija i povjerenje jedni su od najvažnijih elemenata, jer ako nemaš povjerenje u osobu s kojom se voziš, to nikako ne može funkcionirati. Ja u svog vozača, supruga, imam potpuno povjerenje i on je jedina osoba s kojom bih, zasad, sjela u auto na mjestu suvozača. Što se tiče komunikacije na brzincu, većinu vremena ja pričam, a on sluša. U trenucima kada se „izgubim”, on mi pomaže pronaći orijentir i shvatiti gdje se točno nalazimo. Uvijek prije starta suprugu kažem: „Čuvaj nas i volim te.” Tada pomislim na djecu i zamolim Boga da nas čuva. Do sada smo imali nekoliko situacija u kojima smo bili blizu izlijetanja, ali ostala sam pribrana. Ne znam kako bih reagirala da do izlijetanja stvarno dođe, no nadam se da to nikada neću morati saznati.
KAD VOZAČ NE SLUŠA
– Bilo je to prošle godine na rallyju u Poreču. Imali smo brzinac Žbandaj, na kojem moj suprug zna svaki kamen gdje stoji. Prilikom starta krenula sam s čitanjem, a nakon prvog zavoja potpuno sam se izgubila jer sam shvatila da me uopće ne sluša i da vozi prebrzo za moje kriterije. Čak sam mu pred kraj brzinca rekla da, ako ne uspori, više neću sjesti s njim u auto. Nije usporio, ali ja sam ipak ponovno sjela s njim u auto.
TO SE MORA DOŽIVJETI
– Osjećaj zadovoljstva između nas kad znamo da smo neki brzinac odradili vrhunski, kad sam ja, kao suvozačica, sve točno pročitala, a on, kao vozač, sve točno odvozio, bolji je od ičega. Jednostavno ga ne možeš opisati, to se mora doživjeti. Srećom, taj smo osjećaj već mnogo puta iskusili i nadam se da će tako biti i dalje. Voljela bih naglasiti kako su nam djeca, Lean i Mia, naši najveći obožavatelji. Uživaju s nama na utrkama jer otkako su se rodili, uvijek smo na nekoj utrci.