Svijet filma i režije, iako često percipiran kao glamurozan, zapravo je prepun neprestanih izazova s kojima se svaki redatelj suočava tijekom svoje karijere.
Od složenih kreativnih procesa i financijskih ograničenja do logističkih prepreka i pritiska rokova, put do realizacije vizije rijetko je linearan, no svakako je izazovan.
Redatelj Filip Dizdar je kroz svoju dosadašnju karijeru pokazao iznimnu sposobnost prevođenja kompleksnih ideja i emotivnih stanja na platno, koristeći se pritom raznolikim tehnikama i stilskim pristupima. Njegov rad karakterizira pedantnost u detaljima, smisao za vizualnu estetiku te duboko razumijevanje ljudske psihe, što rezultira djelima koja su istovremeno izazovna, poticajna i emotivno rezonantna kod publike.
U vrlo ugodnoj komunikaciji, Dizdar je otvoreno podijelio s kakvim se izazovima suočava, kako izgleda proces rada na filmskom projektu, kakvo značenje ima akademsko obrazovanje na njegov današnji rad te je dao također savjet budućim mladim redateljima.
SVAKA NOVA PRIČA JE PRILIKA DA SE ISKUŠAM U NOVIM IZAZOVIMA
– Odrastao sam okružen ljudima koji su jako dobro pričali priče. Moj otac i rodbina uvijek su životopisno opisivali događaje iz života, pa se u meni prirodno rodila ljubav prema pripovijedanju, samo što sam ja odabrao kameru. Još u osnovnoj školi, prije nego što sam se ozbiljnije bavio glazbom, snimao sam kratke filmove s prijateljima i tu je krenula moja ljubav prema filmu. Moj stil razvijao se kroz kombinaciju fotografije i glazbe, režija je došla kao logičan nastavak toga puta. Inspiriraju me filmovi snažnog vizualnog identiteta, ali i oni koji na jednostavan i iskren način pričaju ljudske priče. Volim spajati estetiku i emociju, jer publika ne bi trebala osjetiti samo vizual, već i priču iza njega. Ne smatram da je moj stil potpuno definiran. Svaka nova priča je prilika da ga proširim i iskušam se u novim izazovima. Ne želim se ograničavati žanrovski: moj prošlogodišnji film „To je samo crvena boja“ bio je triler, ovogodišnji „Aida 2030“ je sci-fi drama, a uskoro snimam obiteljsku komediju „Nonina Villa“.
NAJVEĆI IZAZOV DOSAD
– Najveći izazov bio je kako s ograničenim resursima dosegnuti kvalitetu i privući publiku. Kod web serija i serijala, trebalo je razumjeti publiku generacije Z i stvoriti sadržaj koji će biti i zabavan i iskren. Kod kratkih filmova izazov je ispričati puno u malo vremena, bez viška riječi i scena. Ali to su ujedno i najljepši izazovi jer te natjeraju da budeš kreativan.
NADOLAZEĆI FILMSKI PROJEKTI
– Za dvadesetak dana u Istri snimamo Noninu Villu, komediju u kojoj glume Antonio Scarpa, Dominik Čičak, Matilda Sorić, Lucija Alfier, Barbara Vicković i Branko Perišić, a direktor fotografije je Matija Petrović. Veselim se tom projektu jer komedija pruža poseban izazov, nasmijati publiku, a istovremeno ju i dotaknuti. Vjerujem da će i snimanje biti u tom duhu. Rast vidim u stalnom iskušavanju novih formata i suradnjama s ljudima koji me inspiriraju. Posao redatelja nikad ne staje, svaka nova životna situacija i razgovor nose potencijalnu iskru za neki budući film. Najvažnije mi je da priče proizlaze iz univerzalne istine s kojom se publika može povezati.
PROCES RADA NA FILMSKOM PROJEKTU
– Uvijek krećem od emocije i pitanja: o čemu je film i na koje pitanje želim da odgovori. Tek nakon toga razmišljam o strukturi, vizualima i ritmu. Volim raditi 3D storyboarde i tad film po prvi put oživi u mojoj glavi, rode se neke nove ideje i promijene postojeće. Nakon toga uglavnom pišem novu verziju scenarija. Na setu sam vrlo otvoren za improvizaciju i spontane trenutke koje donesu glumci. Često se zna dogoditi da kompletno promijenim scenu na licu mjesta jer osjetim da imamo nešto bolje u trenutku. Volim se jako dobro pripremiti za snimanje ali nisam vezan za ono što je napisano već za ono što vidim ispred sebe.
BIRANJE SURADNIKA
– Biranje suradnika je za mene intuitivan proces. Važne su mi energija, povjerenje i strast prema filmu. Radim s ljudima koji su otvoreni za nove ideje i vole suradnju. Vjerujem u komunikaciju i slobodu da svatko doda svoj glas projektu. Neki suradnici su uz mene već više od desetljeća, poput direktora fotografije Matije Petrovića, s kojim imam iza sebe niz spotova, reklama i filmova. Dominik Čičak i ja radimo već treći zajednički projekt, a s prvim asistentom režije Davidom Uranjekom surađujem još od akademije. Antonia Scarpu sam upoznao prošle godine na Festivalu Kratkog Metra Novigrad, kliknuli smo, ostali u kontaktu i sad surađujemo skupa, kako na scenariju tako i na filmu „Nonina Villa“ gdje on glumi jednu od glavnih uloga. Shvatio sam da su dobri suradnici najveća vrijednost i da bez njih nema filma, zato ih uvijek držim blizu.
UTJECAJ AKADEMSKOG OBRAZOVANJA
– Budući da sam već dosta režirao prije akademije, ona mi je ponajviše pomogla u scenarističkom smislu. Mentori i kolege bili su dragocjeni jer sam prvi put imao priliku sustavno razgovarati o svojim pričama i raditi na njima. Akademija mi je donijela i mogućnost za blisku suradnju s glumcima na razvoju filmova, to je pristup koji i danas njegujem. Osim znanja, najveća vrijednost su mi nova poznanstva i suradnici koje sam tamo upoznao. Akademsko obrazovanje za mene je bilo iznimno važno u oblikovanju redatelja kakav želim biti.
SAVJET MLADIM REDATELJIMA
– Rekao bih im da snimaju sve što mogu i da uče iz svakog projekta. Nemojte čekati savršene uvjete jer oni ne postoje, uvijek nešto nedostaje, a baš tada se najčešće rađaju bolje ideje od onih prvotnih. Ja sam krenuo s glazbenim spotovima i vlastitim projektima, a oni su mi otvorili vrata većim suradnjama. Snimio sam ih preko 300 i svaki mi je donio novo iskustvo, pa makar samo sigurnost da sljedeći put radim još bolje i s više vjere u sebe. Najvažnije je ostati znatiželjan i autentičan, jer publika uvijek prepozna kada nešto dolazi iz iskrene strasti.