Često čujemo o muškom rukometu. Poznate rukometaše prati se u stopu, svaki njihov potez, dobar ili loš, javno se spominje. No, što je s rukometašicama? Cijeloj Hrvatskoj pokazale su kako i u tišini mogu postići vrhunski rezultat, no i dalje su ostale u sjeni muškog rukometa.
Imali smo prilike u više navrata vidjeti kako rukometašice igraju. Kada treba oraspoložiti publiku, one su prave zabavljačice. Podižu atmosferu svojom vedrinom i energijom. Kada je igra u pitanju, one su vidljivo agresivnije i hrabrije od muškaraca i spremne koristiti zanimljive taktike kako bi postigle svoj cilj. Zaista ih je zanimljivo pratiti i trebale bi imati svakako veću medijsku pozornost.
Imali smo čast upoznati Teu Bunić, predstavnicu rukometnog kluba Umag, koja sa svojim 20 godina iskustva i dalje žari energijom i snagom na terenu. U društvu svog psa, ispričala nam je kako se nikad nije bojala lopte, što rukomet predstavlja u njenom životu te malu usporedbu muškog i ženskog rukometa.
NISAM SE BOJALA LOPTE
– Tata je jednom došao po mene u osnovnu školu, a ja sam na betonskom igralištu igrala graničar. Jedina od cura se nisam bojala lopte pa me odveo na trening kod njegovog tadašnjeg kolege s posla Senada Imamovića i svidjelo mi se odmah na prvu. Prvi tjedan sam se odmah i sprijateljila sa sedam cura i one su jedan od razloga zašto nikad nisam pomišljala promijeniti sport, i dandanas sam si dobra s njima. U tome sam i ostala zbog prijateljstva, raznoraznih privilegija koje sport pruža, recimo plaćen stan dok sam igrala u Rijeci, plaća, koliko god da ne igramo mi zbog novaca, i upoznavanje ljudi na terenu koji su mi pomogli s problemima van rukometa.
POSEBAN ADRENALIN
– Za mene je utakmica jedan poseban adrenalin, neki osjećaj da pokažeš da si i individualno i ekipno najbolji u tih 60 minuta igre. prvenstveno čiste uživancije i haklanja, kako bi jedna moja suigračica rekla, i težnja pobjedi koja pruži baš neko posebno zadovoljstvo. Najbitnije u ekipi je činjenica da smo klapa jer povjerenje koje steknemo van terena kroz prijateljstvo itekako pretočimo na teren i rezultati ne mogu izostati. Isto tako i doza ozbiljnosti na treningu.
TRENING UZ POSAO
– Treniram svaki dan zadnjih petnaest godina. Ujutro nisam u mogućnosti odraditi trening zbog posla u firmi Istra Color, ali ako se imam neradni dan iskoristim jutro za teretanu kod našeg Kiće, Sparta Gym Umag. Kombinacija posla i rukometa mi oduzme većinu dana. Pošto su utakmice subotom, evo mogu izdvojiti da sam propustila podosta rođendana, fešti, čak i sestrinu krizmu, ali trudim se nadoknaditi to kako god.
GRUBOST RUKOMETA U ŽENSKOJ VARIJANTI
– Rukomet u ženskoj varijanti je puno grublji od muške varijante. Mi smo podmukle od štipanja, namjernog prislanjanja ruke pune smole na kosu da ju ne može raščešljati do drugog dana, stanjanja na nogu, ma svasta, ali sve to da sudac ne vidi.
POZITIVNA TREMA
– Ambicija mi je nastaviti s ovakvim rezultatima u prvenstvu i u nadi da ćemo igrati izborenu Europu, prikazati se u najboljem svijetlu na europskoj sceni pa nikad ne znaš što ti to donosi. Nemam neki poseban moto. Možda mi kroz glavu prođu ljetne pripreme i ono trčanje po suncu i slično, pa si pomislim ako si to preživjela što ti je jedna utakmica. Treneri su najčešće ti koji nas motiviraju prije svake tekme, mene ionako puca pozitivna trema, pa si uvijek govorim da nema odustajanja.