Jedan od najbolnijih trenutaka u životu žene jest gubitak vlastitog djeteta. Tada se, osim s vlastitom boli, suočava s raznim drugim podražajima koji dodatno utječu na njeno emotivno stanje. Knjigu „O smrti i životu: Artpsihoterapijski pristup suočavanju sa žalovanjem nakon gubitka djeteta u trudnoći” u nakladi firme APT STUDIO napisala je psihologinja i Gestalt psihoterapeutkinja Ana Božackao mogući alat samopomoći majkama koje su proživjele gubitak djeteta. Kako nam je naznačila sama autorica, te ujedno i voditeljica Art PsihoTerapijskog Studia, knjiga nije za svakoga, ali je uvjerena da će donijeti upravo ono što je potrebno onima koje privuče, a u nastavku možete pročitati i zašto.
GUBITAK DJETETA
– Jeste li znali da svaka četvrta žena doživi gubitak djeteta u trudnoći? Kao psihologica, psihoterapeutica koja već više od 10 godina radi sa ženama koje su između ostalog doživjele spontani pobačaj, ili gubitak djeteta u trudnoći iznimno sam osjetljiva na tu temu posebice zato što je u društvu zanemarena i spada u kategoriju tabu tema. Prema njoj se društvo odnosi kao da ne postoji. O tome se ne priča, o tome se mora šutjeti, to je nešto sramotno, moramo se praviti kao da se ništa nije desilo, iz toga se moramo što prije oporaviti, izvući i krenuti dalje. Nema razumijevanja, nema vremena za oporavak, očekivanja društva su nemilosrdna, a tada i samih majki prema samima sebi. Gubitak djeteta neovisno o tome je li dijete ima tek dva tjedna u utrobi majke 3 ili 9 mjeseci, svaki gubitak izuzetno je traumatičan i ostavlja dubok trag i traumu na majku, tatu i cijelu obitelj. Iznimno je važno osvijestiti na osobnoj razini i razini cijelog društva važnost takvih nemilih iskustava. Za izlaženje iz traume potrebna je podrška, razumijevanje i razgovor, upravo ono što se od društva najčešće ne dobiva počevši od medicinskog osoblja s kojima se prvo susrećemo, pa sve od obitelji do šire zajednice. Teško je gledati kako i koliko žene pate ne samo zbog svog gubitka nego i zbog nepravde koje im društvo donosi i sprječava prirodan proces oporavka, te nanosi osjećaje krivnje i sumnje u sebe. Proživjevši i sama najbolnije dane svog života, izgubivši curicu u 21 tjednu trudnoće, utapajući se u svoju bol, imajući psihoterapijsko znanje odlučila sam iskoristiti to znanje i pisati o svojoj boli, crtati, raditi rituale i sve što je potrebno u procesu oporavka. Osjetivši na svojoj koži neobzirnost društva i znajući kako se zaista u društvu taj događaj, taj proces, žalovanje, omalovažava, odlučila sam ga opisati u knjizi, odlučila sam prikazati doslovno kako jest. Jer proces žalovanja je dubok i dug. I ne traje dva tjedna koliko se daje bolovanje, nego dvije godine. Pisala sam prvotno kako bi pridala smisao smrti svoje kćerkice, s druge strane da osvijestim okolinu ili barem pokušam iznijeti na svjetlo drugima što žene proživljavaju u tom periodu i koliko je važno imati razumijevanja i pružiti im podršku.
TEHNIKE I RITUALI ZA SAMOPOMOĆ
– Pisanje ove knjige nije bilo upitno, kroz suze i bol, kroz vatru kreativnih plamenova i inspirativnih misli, knjiga se morala ispisati, pa samim tim i objaviti, usprkos svemu, pa čak i mojih osjećaja i neugodnosti dijeljenja vlastitih osjećaja. Knjiga pruža i niz psihoterapijskih i kreativnih tehnika, 40 radionica i 23 rituala, kako raditi sa svim tim osjećajima koji nas preplavljuju. Tehnike i rituali su pisani kao samopomoć majkama, ali ujedno i služe kao stručni priručnik svima koji na nekoj razini rade sa majkama i njihovim obiteljima. Međutim ne samo: to su tehnike za suočavanje sa boli, gubitkom, strahom, ljutnjom, nepravdom, gubitkom povjerenja, oprostom, iscjeljenjem koje se mogu primijeniti na bilo koju tematiku u bilo kojem trenutku. Knjiga govori o izuzetno bolnim temama i ne može se čitati bez paketa papirnatih maramica, ali knjiga je pozitivna, ulijeva nadu i ohrabruje, govori o putu kroz mrak do svijetla. Govori o nužnosti prolaska kroz dolinu boli kako bi putem upoznali uspavane dijelove sebe i iz te bitke izašle snažnije, mudrije, bogatije. Moram zahvaliti svim mamama koje su podijelile sa mnom svoja bolna iskustva, svoju snagu i hrabrost.
OSLUŠKIVANJE SEBE
– Pisanje je za mene osluškivanje sebe ispod žamor misli, procesiranje misli, osjećaj življenja, razjašnjavanje nejasnoća, dubina misli. (foto: Anna Gaspotić)