Postoje žene koje ulaze u prostoriju i odmah privuku pažnju. Ne zbog glasnoće, ne zbog potrebe da budu u središtu pozornosti, nego zbog energije koju nose. Snage koja se ne može odglumiti. Karaktera koji je nastao kroz životne oluje, padove i pobjede. Kristina Iveković upravo je jedna od takvih žena.
Iza njezina prepoznatljivog osmijeha, snažnog glasa i eksplozivne energije na pozornici krije se priča o otpornosti, hrabrosti i neodustajanju. Publika je poznaje kao pokretačku snagu projekta “The KrisTINA Show”, glazbenog spektakla inspiriranog legendarnom Tinom Turner, ali Kristinina priča mnogo je veća od glazbe. Ona je priča o prihvaćanju vlastitih ožiljaka, pretvaranju boli u snagu i životu bez kompromisa kada je riječ o autentičnosti.
U razgovoru koji slijedi otvoreno progovara o svojim životnim lekcijama, inspiraciji koju pronalazi u Tini Turner, pritiscima suvremenog društva i svemu onome što publika najčešće ne vidi iza reflektora.
OŽILJCI KAO ŽIVOTNE POBJEDE
– Prije svega moram reći da svoje ožiljke obožavam i da su mi prekrasni baš takvi kakvi jesu. Zapravo je oduvijek bilo tako, no ta je ljubav s godinama i izazovima samo rasla. Kad ih pogledam, vidim upravo to, ženu koja je iz svake životne situacije izvukla najbolje što je mogla, i svaku, pa i najmanju „recku”, bilo onu fizičku, bilo onu na srcu, pretvorila u malu ili veću pobjedu. I svi moji ožiljci bili su alati koji su me izgradili u osobu kakva sam danas i govore mi da sam jača i otpornija nego što sam ikad vjerovala da mogu biti. Oni su mi motivacija i podsjetnik da sve što zamislim, to i mogu. Granice su samo u glavi.
TINA KAO ŽIVOTNA INSPIRACIJA
– Kad ulaziš u Tinine cipele, to nikad nije samo glazba. Moraš upiti cijelu osobu, njezinu bol, očaj, snagu, seksipil, animalnost na pozornici, stav, provokativnost… općenito karakter. Mislim da me upravo njezina životna priča privukla, pa tek onda njena glazba. Ali kod Tine je to nemoguće razdvojiti. Njezine pjesme nose težinu svega što je proživjela, a njezina biografija objašnjava zašto su ljudi u njima pronalazili sebe. Za mene Tina Turner nikada nije bila samo glazbena ikona. Bila je i ostala simbol hrabrosti, dostojanstva i sposobnosti da se čovjek ponovno izgradi kad svi misle da je gotovo, pa tek onda jedan od najboljih performera u povijesti. Njezina priča pokazuje da ne moramo ostati zarobljeni u okolnostima koje su nas obilježile. Uči nas da pad nije kraj priče, nego često početak njezina najvažnijeg poglavlja.
TRENUTAK STRAHA PRIJE IZLASKA NA POZORNICU
– Prije samog izlaska na pozornicu postoji taj mali trenutak straha, ali to samo znači da mi je stalo. Ne bih to nazvala ni strahom, previše iskustva imam za to, ali odgovornošću da sve bude kako treba. Nastup nikad ne odrađujem, bez obzira na to tko je u publici ili gdje se nastupa. Svaka duša koja je došla vidjeti show zaslužuje naših 1000%. Kako obično pripreme oko koncerta traju cijeli dan, već od jutra krene adrenalin, a otprilike dva sata pred koncert, kad je sve spremno, krenu oni poznati leptirići u trbuhu i „jedvačekanje” da sve krene. Mislim da bi me zabrinulo kad tih leptirića više ne bi bilo. To bi značilo da mi više nije stalo, a meni je i dalje stalo jednako kao prvog dana.
KONCERTI IMAJU POSEBNU MOĆ
– Voljela bih da se ljudi tijekom ta dva sata osjete slobodno, da nam se prepuste. Da pjevaju, plešu, smiju se, zaborave na svakodnevne brige i jednostavno budu prisutni u trenutku. Koncerti imaju neku posebnu moć povezivanja ljudi i volim kada publika i bend počnu disati kao jedno. Naravno da želim da uživaju u glazbi i energiji, ali još više želim da ponesu poruku koja stoji iza svega. Za mene ovo nije samo slavlje glazbe Tine Turner, nego i slavlje ljudske otpornosti. Njezina priča podsjeća nas da nas ne određuje ono što nam se dogodilo, nego ono što odlučimo napraviti nakon toga i da nikad nije kasno. Ako netko ode kući s malo više vjere u sebe nego što je imao prije dolaska, onda je svrha ovog showa ispunjena.
OPSJEDNUTOST SAVRŠENIM IZGLEDOM
– Smatram da živimo pod sve većim pritiskom da izgledamo savršeno, a društvene mreže taj pritisak dodatno pojačavaju i serviraju nam svakodnevno uređene verzije života koje nemaju puno veze sa stvarnošću. Nemam ništa protiv toga da čovjek nešto promijeni na sebi ako će zbog toga biti sretniji ili zadovoljniji. Ali kada to jedino postane bitno, kad istovremeno počnemo zanemarivati vlastitu nutrinu, a samo gledamo da se uklopimo u neke opće kriterije, tada smo promašili bit. Svi imamo svoje pukotine, nesigurnosti i ožiljke. Upravo nas oni čine ljudima. Voljela bih da kao društvo više slavimo autentičnost, a manje nedostižnu ideju savršenstva. Čini mi se da nas opsjednutost vanjskom slikom sve više udaljava od nas samih, od toga da grebemo malo više ispod površine. Da postavljamo pitanja, da se bunimo, da razmišljamo svojom glavom. Dan za danom nam sve više izostanak empatičnosti, znatiželje, kritike, stvarnih odnosa, zatim inertnost, klanjanje „svetim kravama” i slično postaju standard po kojem živimo. I svi se nekako prilagođavamo tom „novom normalnom”, bez pitanja.
ULOGA PJEVAČICE, RADIJSKA VODITELJICE I NOVINARKE
– Sve ih volim i sve su me te uloge oblikovale, ali na pozornici osjećam najveću slobodu. Vjerojatno i zato jer sam na njoj otkad znam za sebe, i tu imam prostora otpustiti sve kočnice i pustiti „beštiju” iza kaveza. Glas, performans, emocija, priča i komunikacija s ljudima, sve se to tu spoji. Često kažu da performeri imaju alter ego kad stanu na pozornicu. Rekla bih da ga ja imam svugdje osim na pozornici.
Nadimak Hrvatska Tina Turner – teret ili kompliment
– Ne znam da li postoji itko kome to ne bi godilo. Naravno da te usporedbe doživljavam kao veliki kompliment, i da mi gode. Pa ipak govorimo o Tini Turner! I jako me raduje kad publika prepozna mali djelić nje u meni. No, istovremeno sam svjesna da postoji samo jedna Tina. Moj cilj nije biti njezina kopija, nego kroz njezinu glazbu prenijeti njezinu energiju i poruku na svoj autentičan način.
THE KRISTINA’S SHOW – ŠTO PUBLIKA NE ZNA
– E to je pitanje na mjestu. „The KrisTINA’s Show” je sve ono što vi zapravo ne vidite, a nužno je da bi dva sata na pozornici gledali vrhunski show. Projekt kroz godine, zapravo od koncerta do koncerta evoluira, oni koji nas stalno prate iznenađeni su kako uvijek vide neki novi trenutak. To su sati i sati proba, sviračkih, vokalnih, plesnih, zajedničkih; sati i sati na telefonu, kod krojačice, bookingu, menadžiranju, najjednostavnijim tehničkim i operativnim stvarima. Naš tim broji stalnih 13 ljudi koji putuju na nastupe, te još desetak ljudi „na klupi” koji se rotiraju na nastupima, a sve su to ljudi koji rade i druge poslove, studiraju, imaju još po nekoliko bendova i žive u različitim gradovima. I taj je dio zapravo najteži – sve to koordinirati, dogovarati probe i nastupe kad tko može. Ali onda se dogodi trenutak poput posljednjeg koncerta, kada nas je kiša zaustavila nakon sedam pjesama. Publika je ostala, mi smo ostali, i koncert smo nastavili u backstageu. Tada shvatiš da nije riječ samo o projektu. To je zajednica ljudi koji vjeruju jedni drugima. I zato znam da se sav trud isplati. Zahvalna sam da imam takav tim oko sebe.
PITANJE ZA LEGENDARNU TINU
– Nisam nikada ozbiljno razmišljala o tome. Toliko sam čitala o Tini i istraživala njezin život da bih najradije s njom sjela negdje uz more, uz kavu, i satima razgovarala o životu, glazbi, vjeri, motivaciji i svemu što ju je oblikovalo. Bila je nevjerojatno mudra žena. Ali kad bih imala pravo na samo jedno pitanje, ono bi se odnosilo na razdoblje nakon odlaska od Ike Turnera. Na onih nekoliko godina između stare i nove Tine, kada je u svojim četrdesetima praktički krenula od nule i kada u njezin uspjeh gotovo nitko nije vjerovao osim nje same. Pitala bih je: „Što Vas je tjeralo naprijed u danima kada nitko nije vjerovao u Vas? Je li Vas više vodila nada da ćete uspjeti ili odbijanje da odustanete? Je li bilo teže otići od prošlosti ili izdržati dovoljno dugo da budućnost stigne?”. Mislim da bi se mnogi pronašli u tom pitanju. Jer ponekad ne nastavljamo zato što jasno vidimo uspjeh na horizontu, nego zato što duboko u sebi znamo da odustajanje nije opcija. A upravo je u tome, po meni, bila jedna od najvećih Tininih životnih pobjeda. (foto-Loris Zupanc)