Početak školske godine uvijek nosi neku posebnu energiju i radost. Nove bilježnice, školske torbe, rasporedi, učionice, učitelji, nova poznanstva i uzbuđenje zbog svega što tek dolazi. No, iza svega toga događa se još nešto puno važnije. Djeca ponovno ulaze u svijet u kojem će svakoga dana susretati druge ljude, a ti ljudi neće biti isti kao oni.
Netko će biti glasniji, netko tiši. Netko će brzo pronaći prijatelje, a netko će prvih dana stajati sa strane. Netko će biti izvrstan u matematici, netko u sportu, netko u crtanju, glazbi ili nečemu što možda još nitko nije primijetio. Netko će izgledati drugačije. Netko će govoriti drugačije. Netko će razmišljati drugačije. I upravo zato početak škole nije samo prilika da djecu pripremimo za novo gradivo. To je prilika da ih pripremimo za život među različitim ljudima.
ŠTO ZAPRAVO ZNAČI BITI NORMALAN?
Pitanje zvuči jednostavno, ali odgovor nije uvijek takav. Što znači biti normalan? Je li normalno biti isti kao većina? Izgledati kao većina? Razmišljati kao većina? Ponašati se kao većina? Imati iste sposobnosti, interese, osjećaje i potrebe? Ili je možda upravo suprotno?
Normalno je biti različit. Svatko od nas je na svoj način drugačiji. I upravo ono što nas razlikuje od drugih često je ono što nas čini posebnima i jedinstvenima.
Različitost nije pogreška. Nije nešto što treba skrivati. Nije nešto zbog čega se treba ispričavati. I nije razlog da nekoga isključimo. Različitost je normalan dio ljudskog života.
DJECA SE NE RAĐAJU S PREDRASUDAMA – ONA IH UČE
Djeca promatraju svijet. Promatraju roditelje, učitelje, prijatelje, društvo i način na koji odrasli govore o drugim ljudima. Zato se prihvaćanje različitosti ne uči samo velikim razgovorima.
Uči se svakodnevno u načinu na koji govorimo o susjedu, u načinu na koji komentiramo nečiji izgled, u načinu na koji reagiramo kada netko pogriješi, u načinu na koji govorimo o ljudima koji žive drugačije od nas, u načinu na koji predstavljamo svaku osobu s kojom dolazimo u susret.
Djeca čuju više nego što mislimo i često ponove više nego što očekujemo. Zato je jedna od najvažnijih roditeljskih lekcija vrlo jednostavna, a ona glasi: „Ne učimo djecu prihvaćanju samo riječima. Učimo ih vlastitim primjerom.”.
ZAŠTO JE ONAJ DRUGAČIJI?
To je pitanje koje roditelja ponekad može iznenaditi, ali dječje pitanje nije problem. Problem nastaje kada dijete naučimo da je o razlikama bolje šutjeti, da su one nešto neugodno ili da se o njima ne smije razgovarati. Djetetu možemo mirno odgovoriti da je to dijete ili osoba drugačija od nas i da to je sasvim uredu. Svi ljudi su različiti.
Možemo objasniti da netko možda drugačije govori, hoda, izgleda, uči, komunicira ili reagira i da zbog toga nije manje vrijedan. Cilj nije odgojiti djecu koja ne primjećuju razlike.
Cilj je odgojiti djecu koja primjećuju, razumiju i poštuju razlike. Prihvaćanje ne znači da moramo biti najbolji prijatelji sa svakom osobom koju sretnemo. Prihvaćanje znači razumjeti da i osoba koja nije poput nas ima pravo biti ono što jest.
Djecu treba učiti da primijete i one koji često ostanu neprimijećeni. Ne samo one koji su popularni. Ne samo one koji su glasni. Ne samo one koji se lako uklapaju. Nego i dijete koje sjedi samo.
Ako se jedno dijete stalno ismijava zbog izgleda, načina govora, odjeće, sposobnosti, obitelji, interesa ili bilo koje druge osobine, ne govorimo o bezazlenoj šali. Djeca moraju znati da smijeh nije opravdanje za povređivanje drugoga. I moraju znati da nije potrebno čekati da problem postane velik kako bi potražili pomoć odrasle osobe. Obavijestiti učitelja, roditelja ili drugu odraslu osobi nije tužakanje.
Prije nego što od djece zatražimo da prihvaćaju različitosti, vrijedi pogledati vlastite riječi. Djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo. Uče iz onoga što vide.
Zato možda najbolji početak školske godine nije nova torba. Nije nova bilježnica. Nije savršeno organiziran raspored. Možda je najbolji početak jedna odluka odraslih; odgojiti dijete koje zna da njegova vrijednost ne ovisi o tome koliko je slično drugima i koje zna da vrijednost drugih ne ovisi o tome koliko su slični njemu.
NORMALNO JE BITI RAZLIČIT
Normalno je biti različit i prije nego što djecu pošaljemo u novu školsku godinu s popisom školskih obaveza, možda im trebamo dati i jednu drugačiju zadaću. Naučiti ih da budu znatiželjni, ali ne okrutni. Da pitaju, ali ne ismijavaju. Da primijete razliku, ali ne koriste je protiv drugoga. Da pomognu kada mogu. Da potraže pomoć kada treba. Da ne okreću glavu kada vide da je netko isključen.
Svatko od nas nosi nešto svoje, izgled, karakter, sposobnosti, strahove, snove, način razmišljanja, priču. Nitko od nas nije potpuno isti.
Različitost nas ne udaljava nužno jedne od drugih. Ako je naučimo prihvaćati, ona nas može naučiti da je svijet bogatiji kada u njemu ima mjesta za svakoga.