Ples je puno više od pokreta. Ples je jezik tijela kojim izražavamo emocije koje ponekad ne znamo ili ne možemo izgovoriti riječima. Za neke je ples bijeg, za druge terapija, za treće disciplina, a za mnoge prostor slobode u kojem uče o sebi, drugima i svijetu. Kroz ples se gradi samopouzdanje, uči strpljenje, razvija empatija i osjećaj pripadnosti.
U životima brojnih plesača, djece i mladih iz Istre, taj je trag neraskidivo povezan s radom Sandre Demarin. Kao trenerica, mentorica i voditeljica, Sandra ples ne gleda samo kao tehniku i rezultate, već kao proces osobnog rasta i oblikovanja karaktera. Njezin profesionalni put, isprepleten s osobnim iskustvima, oblikovao je pristup u kojem su jednakovrijedni disciplina i toplina, ambicija i ljudskost.
Popričali smo s uvijek vedrom Sandrom o prekretnicama, vrijednostima i lekcijama koje ples donosi, kako njoj, tako i onima koje svakodnevno vodi.
ŽIVOTNI TRAGOVI
– Na mene je ostavilo veliki trag treniranje pod vodstvom Ivone Brnelić, te predavanja u centru za izobrazbu trenera. U osobnom smislu svakako je neki moj životni put pratio i moj profesionalni put. Svako razdoblje života, lekcije, lijepa i manje lijepa iskustva oblikovali su me kao osobu i trenericu. Jedan veći zaokret u životu predstavljalo je vrijeme koje sam 2012. provela u New Yorku u sklopu plesnog programa na Broadway dance centru. Bio je to period nakon smrti oca i još jednog privatnog gubitka. U tom periodu sam se tražila, preispitivala i zavirivala u neke dijelove sebe u koje sam jedino mogla zaviriti na mjestu gdje sam bila daleko od ljudi i svakodnevnice koju poznajem. Nakon povratka u Hrvatsku krenula je polako i priča o Saltatrixu. Još jedan zahtjevniji period s profesionalnog stajališta bio je period pandemije, duže vremensko razdoblje koje je testiralo strpljenje i snalažljivost u trenutku otežanih i ponekada nemogućih uvjeta.
DEFINICIJA USPJEHA
– Uspjeh u plesu i treniranju je sreća kada na kraju dana dođeš doma umoran, ali ispunjen. Ispunjenim svakim malim napretkom pojedinog djeteta, svakog osmjeha i pogleda zahvalnosti, svakog zagrljaja. Uspjeh u plesu je definitivno proces. Proces koji ovisi o svakom pojedincu i o njegovoj definiciji sreće. Proces koji tjera najambicioznije plesače da grizu, rade na sebi i mimo redovnih treninga, ali i proces onih koji na ples gledaju kao izvor sreće i zabave da zadrže tu radost u sebi.
ODGOVORNOST TRENERA
– Najveću odgovornost koju imamo mi treneri je ne potkopati i uništiti kod djeteta radost koju ima dok pleše. Odgovornost da ih uz treninge naučimo i empatiji, timskom radu, da im podignemo samopouzdanje kada je to potrebno i da ih naučimo da je važno poštovati druge plesače, ne zaviditi već u drugome nalaziti motivaciju za vlastiti napredak. I koliko je to moguće u tih nekoliko sati mjesečno naučiti ih da uz činjenicu da budu dobri plesači moraju biti i dobri ljudi. Ples uči strpljenju i tome da za sve u životu oko čega se čovjek trudi ne izostaju ni rezultati. Kroz godine iskustva znam prepoznati trenutak kada šala na treningu uzme malo previše maha. Tada mi je dovoljno ozbiljnijim tonom dati djeci do znanja da disciplina mora postojati. Djeca u pravilu razumiju ako se lijepo razgovara s njima. Ne volim riječ strogoća, rađe bih upotrijebila riječ ozbiljnost. To su trenuci kada imamo posljednje pripreme pred natjecanja i nastupe. Kao podrška i oslonac sam uvijek tu za njih-bilo da mi se sami obrate privatno s nekim problemom ili da zamijetim neki individualni ili grupni problem unutar skupine. Uvijek ću odvojiti 5 minuta od treninga za razgovor ukoliko primijetim neku nepravdu među djecom. Bitno mi je da se svi u dvorani osjećaju ugodno i prihvaćeno.
ODSKOČNA DASKA
– Pošto sam dosta kompetitivna osoba dok sam bila mlađa i aktivno bila u ulozi plesača bila mi je bitna pohvala, prvi red u koreografijama, odobravanje. Vremenom se taj dio mene kroz trenerski posao pretočio u želju da djeci što bolje prenesem svoje znanje i da ih dalje usmjeravam u segmentima koji nisu moja specijalnost. Danas mi je najbitnije da dijete izađe sretno iz dvorane i da sam ponekad odskočna daska nekome tko se odluči i nakon formalnog obrazovanja posvetiti i nastaviti s plesom.
LEPEZA ZNANJA
– Smatram da čovjek uči dok je živ, tako da je neophodno konstantno se usavršavati i raditi na sebi kako bi imali lepezu znanja i vještina koje možemo ponuditi drugima. S druge strane, ples i pokret su i dalje moja velika ljubav, a ne samo posao, tako da instinktivno imam glad za učenjem novih stvari. Nastojim pratiti i osluškivati potrebe djece i mladih kako bismo im kroz radionice ili odlaske na natjecanja pružili ono nešto više čemu teže i čemu se raduju.
VJERA U SEBE I POŠTOVANJE DRUGIH
– Želja mi je da moji plesači vjeruju u sebe, ali i da imaju poštovanje prema drugima i njihovom napretku. Svi trebamo težiti napretku u onome što radimo i volimo, ali ne na uštrb temeljnih ljudskih vrijednosti. Bitnije je primjerice znati utješiti prijatelja koji nije zadovoljan svojim nastupom na natjecanju i radovati se sitnicama, nego biti strogo orijentiran samo na vlastiti uspjeh. Radost je lijepa kada ju dijelimo.