U srcu Umaga, Udruga „Pružam ti ruku” svakodnevno otvara svoja vrata djeci s poteškoćama u razvoju, stvarajući ugodan prostor u kojem se svako dijete njeguje i podržava. To je mjesto koje djeci s poteškoćama u razvoju pruža osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti omogućavajući tako miran razvoj osobnosti i potencijala. Svaki dan u udruzi „Pružam ti ruku” počinje s osmijesima i uzbuđenjem dok se djeca okupljaju u svijetlim, veselim prostorijama ukrašenim očaravajućim umjetničkim djelima i umirujućim senzornim kutcima. Stručni tim udruge prepoznaje jedinstvene izazove s kojima se suočavaju ova mlada srca i umovi, pretvarajući poteškoće u prilike za rast, prijateljstvo i radost. Obučeni edukatori i volonteri sudjeluju u nizu aktivnosti posebno osmišljenih da zadovolje različite potrebe svakog djeteta. Bilo kroz glazbu, umjetnost ili interakciju u igri, fokus je na njegovanju talenata svakog djeteta i njegovanju njihovog samopouzdanja.
Glede eventa „Osmijeh koji se pamti”, posjetili smo udrugu gdje nas je predsjednica udruge Tatjana Bakran upoznala s njihovom svakodnevicom, izazovima i osmijesima djece s poteškoćama u razvoju, ali i stručnog tima koji s njima radi.
PRUŽAM TI RUKU
– Udruga je nastala prije 11 godina budući da se uvidjelo kako je u Umagu potrebna udruga za djecu s poteškoćama u razvoju. Prije toga, u Umagu i okolici nije postojalo mjesto gdje bi djeca s poteškoćama u razvoju i njihovi roditelji mogli okupljati kao što to danas mogu kod nas. U ovih 11 godina, surađivali smo s raznim terapeutima. Kao i u cijeloj Hrvatskoj, pa tako je i kod nas vrlo teško naći terapeuta, pogotovo zato što naša sredstava ovise o donacijama i ljudima dobre volje. Radimo na tome da nam cijene terapija budu socijalnog tipa. Tržišna cijena sata psihologa je oko 110 eura, kod nas će ona biti 30 eura, te kad dobijemo više donacija, odmah spuštamo cijenu. Udruga je osnovana s ciljem da se najviše pomogne roditeljima. Prije desetak godina se jako malo znalo o djeci s poteškoćama, kakav sadržaj i gdje im se može ponuditi, pa su na našim redovnim sastancima roditelji koji su već prošli nekakav put razvoja djece s poteškoćama davali informacije roditeljima koji su se tek tada počeli se suočavati sa svakodnevnim potrebama djeteta. Sve vrijedne informacije skupljamo i stavljamo ih na našu web stranicu, a i stojimo na raspolaganju za savjete putem telefona ili mogu doći do nas direktno u udrugu. Roditelji se često od silne brige ne znaju ponijeti u određenim situacijama, pa onda nazove drugog roditelja ili nas u udrugu da mu pomognemo da se može bolje nositi sa nekog situacijama.
DRUŽENJA I SOCIJALIZACIJA
– Djeca sa teškoćama u razvoju nažalost ne mogu pohađati neke aktivnosti, posebice sportske, te im mi ovdje pružamo pomoć i u tome. Plaćamo trenere kao udruga da bi im omogućili i sportske sadržaje. Gledamo da pomognemo roditeljima što više moguće jer stvarno sve postaje strašno skupo. Većina roditelja barem jednom ili dva puta tjedno vode privatno na treninge jer u sustavu nema terapija koja pomažu djeci s poteškoćama u razvoju. Kod nas su te sportske aktivnosti besplatne i zahvalni smo volonterima koji nam odrade te radionici s entuzijazmom. Imamo volontere i za druge vrste aktivnosti. Kiparica iz Oprtlja dolazila nam je držati predavanja o glini te smo izrađivali figure od glinamola i gipsa i bilo nam je jako zabavno. Uvijek se trudimo ponuditi djeci da nešto vide, da nauče nešto novo, da se druže te da se nauče socijalizacije.U biti, najbitnije je upravo to druženje i socijalizacija što naša djeca jako teško postižu. Kadgod je teško roditeljima ili djeci, znaju da mogu doći kod nas. Ovdje im je jako lijepo i ugodno. Mogu se baviti raznim aktivnostima. Dobili smo veliku donaciju te smo im kupili bicikle na tri kotača napravljene baš za potrebe djece s teškoćama u razvoju. Za sada smo super zadovoljni njima jer već je četvero djece naučilo voziti tako da ima smisla sve što radimo.
RAD OD RANE DOBI
– Poteškoće u razvoju se mogu primijetiti već u vrtiću, ali dosta roditelja ne žele čuti odnosno prihvatiti da njihovo dijete ima poteškoće u razvoju, ponekad to pripisuju lošem ponašanju. Preporučila bi svim roditeljima jednu obradu jer sada imamo izvrstan tim velikih stručnjaka u Rijeci, Puli i Rovinju i sve ide putem uputnice liječnika opće prakse, odnosno pedijatra. Na usluzi su nam psihijatar, edukacijski rehabilitator, psiholog i socijalni radnik koji se konstantno educiraju novim sadržajima te se služe primjerima skandinavskih zemalja jer tamo je najbolji odnos spram djece s poteškoćama u razvoju. Treba svakako djecu pustiti da budu temperamenti i živahni, ali ne treba olako shvatiti mogućnost da postoji poremećaj u ponašanju, odnosno odstupanje od nekih socijalnih košarica. Svi svrstavamo djecu u neke kategorije, odnosno bokseve. Kad dijete ima disleksiju ili disgrafiju nije to mali već veliki problem i može se otkriti u dosta ranoj dobi i dobro je početi odmah raditi na tome. Kad se ode kod logopeda i učitelja koji su prethodno informirani o stanju djeteta i počne se sve rješavati na vrijeme, onda dijete zdravije odrasta, pa tako i roditelj uz njega. Sve te male poteškoće ako se ne prate i ne djeluje na njih od rane dobi kasnije postaju velike. Ako netko ima poremećaj pažnje, on ne može izdržati više od 20 minuta, on se mora dignuti jer ga fizički tijelo boli i to je ostalima teško razumjeti. Djeca se ne znaju nositi s fizičkom boli i tu dolazi do frustracije i bijesa što rezultira agresijom ili totalnim povlačenjem u sebe kada se pojavljuje anksioznost. Ima tu puno djece s autizmom koja su u teškim depresijama jer se osjećaju neshvaćeni i neprihvaćeni u društvu. Prije desetak godina, pristup djeci s autizmom bio je drugačiji. Prema vlastitom iskustvu sa svojim sinom mogu reći kako se u zadnjih sedam godina puno toga promijenilo. Prije smo bili više zaštitnički okrenuti prema djetetu ne dajući im dovoljno slobode. Danas nas uče kroz programe za edukatore i roditelje da roditelj ne smije biti kvočka već pruža svom djetetu slobodnog prostora za razvoj. Osobe s autizmom s izrazito pametne i treba im se dati njihov prostor, osluhnuti što ih zanima i sve prilagoditi upravo tome kako bi mogli napredovati prema svom potencijalu i biti sretni i zadovoljni. Tu smo ponajviše na raspolaganju mladim roditeljima, posebice kojima je to prvo dijete, da bi im pružili jednu psihološku pomoć i da vide da nije sve crno. Puno roditelja se ne usudi voditi djecu u restorane i druge javne ambijente i putovanja. Nakon dužeg uvježbavanja, uspjeli smo s mojim Rokom večerati u restoranu, putovati autobusom i brodom. Mi znamo kako on puno toga ne može, ali kroz terapije sa psihologom i senzornom terapeutkinjom radili smo sa simulacijama zvukova i boja u smjeru da mu se otkloni taj njegov strah, kako kroz rad u prostoru udruge tako i kod kuće. Traje to dugo, nije to jedna terapija pa smo gotovi, ali s vremenom dođemo do toga da dijete uspješno obavi nešto.
SVA DJECA SU U BITI DJECA
– U svom radu, uvela sam jedan novitet u rad udruge. Kad dijete s poteškoćom razredu započne svoje školovanje, pozovemo kod nas cijeli djetetov razred te uz stručni tim škole popričamo s čime se dijete suočava. Djecu ne interesiraju dijagnoze, ali bude im zanimljivo s čime se njihov prijatelj svakodnevno suočava i zašto radi određene stvari. Kada im se odgovori na sva njihova pitanja, potičemo ih na prihvaćanje. Tijekom cijelog obrazovanja danas potiče se prihvaćanje različitosti ljudi. Nije dovoljno reći da je dijete drugačije već im treba objasniti zašto radi određene stvari u određenom trenutku, ali kratko i jasno s jednostavnim riječima. Kad im se objasni ono što njih zanima, djeca prihvate svog kolegu s poteškoćama u razvoju kao dio svog društva. Članovi naše udruge mogu reći da su jako simpatična djeca. Bude mi jako teško kada se poistovjećuje djecu s autizmom s nekim tko je agresivan. Moj Roko do sada još nikad nije udario. Upravo kroz rad udruge pokušavamo osvijestiti javnost i pokazati sliku kako su naša djeca jako draga i mila, izuzetno pametna i sposobna, te da stvarno nisu agresivni. Može se dogoditi da jedno dijete s poteškoćama u razvoju bude agresivno, ali to je 1 naspram 1000. Agresivnost djece proizlazi najčešće iz frustracije pogotovo kod neverbalne djece. To dijete željelo bi nešto reći, a okolina ga ne razumije i nije ga naučila nekom drugom obliku komunikacije. Svako dijete može komunicirati, ali ga se treba podučiti. Isto tako treba se podučiti i okolinu kako bi shvatila što dijete žele reći svojim ponašanjem. Mi smo tu napravili jedan program edukacije odgajatelja, učitelja i asistenata u nastavi s nizom od pet radionica gdje smo dali mogućnost da se uz predstavljeno znanje odradi i praksu usvojenog. Smatram da je ovakva udruga potrebna u svakom malom gradiću kako bi došlo do inkluzije i kako bi se vidjelo kako su sva djeca u biti djeca. Inkluzija nije kada se dijete dovede u vrtić da bi se to dijete samo šetalo uokolo sa svojim asistentom. Prava inkluzija je kada to dijete s poteškoćama u razvoju sjedne s ostalom djecom i napravi sunce tijekom jedne likovne radionice. Trudimo se da ostali vide kako su naša djeca u biti jako sposobna.
– Osmijeh svakog našeg djeteta ima velik značaj za nas. Malo je duži put dostizanja takvog osmijeha, ali se pamti. Event „Osmijeh koji se pamti” nastao je sasvim spontano. Naša djeca često odlaze na popravak svojih zubića u ordinaciju Dental Stocovaz Concept i tamo su svi njihovi djelatnici pohvalili našu djecu kako si mila i draga. Sva djeca jako teško prihvaćaju odlazak kod zubara, a našima to bude izuzetno teško. Uz sami event, djelatnici ordinacije odraditi će kod nas radionice vezane upravo za zdravlje zubi. Odlučili su svojih 10 godina proslaviti na poseban način, a ne nekakvo isprazno druženje. Cilj im je da to bude plemenito i ljepše. Kontaktirali su nas nakon što su uzeli naše majice i rekli su kako će kroz cijelu godinu prikupljati sredstava na način da će odvajati dio iznosa uplaćenog kod svakog dolaska pacijenata te da će organizirati ovaj prekrasan event kako bi se poboljšali uvjeti u našoj senzornoj sobi. U interakciji s nama uvidjeli su kako općenito ljudi imaju vrlo malo znanja o autizmu i poteškoćama u razvoju. Mogu reći da su to zaista dobri ljudi i sva naša djeca koja su kod njih išla vratila su se s jednim divnim osmijehom.
SENZORNA SOBA
– Senzorna soba je u biti najbitniji faktor u cijelom procesu terapija jer upravo 90 posto stvari proizlazi iz senzorike. Naša djeca ima problem kod kontakata s raznim sadržajima. Glazba, svjetlo ili mrak, dodir, opip, mokro, ljigavo, glatko, hrapavo i druge senzorike na njih jako utječu. Puno naše djece ne podnosi da ih se dotakne. Ima tu i problem s nošenjem određene odjeće pa smo sada naručili težinske prsluke kako bi posebno poradili i na tom aspektu. Senzorna soba za nas znači život. Ona pokriva sve, od vida, njuha, opipa, položaja tijela do okusa. Dosta radimo na ispravljanju nepravilnog držanja tijela. Uz radnog terapeuta, senzorna soba je ključ terapija. Danas ju nešto lakše opremamo, naspram prije prije desetak godina kad smo mi krenuli s tom pričom kada je soba i napravljena, jer danas postoje firme koje se bave isključivo opremanjem senzornih soba odnosno kutaka ili kuća. Međutim, svaki segment te sobe je izrazito skup zato što mora biti jako otporan jer su djeca dosta jaka i često ga koriste, mora biti obložen posebnim materijalima koji ne puštaju boju i imaju antialergijska svojstva, mora zadovoljiti sigurnost djeteta. Pazimo na svaki detalj. Sve mora imati certifikat. Za senzornu sobu se ne smije štedjeti. Radije se kupi manji broj stvari koje trebaju biti izuzetno kvalitetne kako se djeca ne bi ozlijedila. Iako plaćamo osiguranje, gledamo da se djeca ne povrijede.