Parni valjak inspiracija je mnogima. U biti, mnogi su s ovim bendom odrasli, naučeni na karakter i šarm Akija Rahimovski. Njegov nasljednik u bendu Igor Drvenkar inspirirao nas je svojim impresivnim nastupom, ali i pristupom koji nam je prikazao u kratkom razgovoru o njegovoj glazbenoj priči, o ulasku u Parni valjak, njegovim svakodnevnim navikama ali i dugoročnim ciljevima. Prikazao se kao vrlo zanimljiva ličnost koja se i dalje razvija kako u svijetu glazbe tako i u glumi, dok se u slobodno vrijeme i sportski rekreira.
Kako biste bolje doživjeli sljedeći nastup Parnog valjka, pozivamo vas bolje upoznate s nama talentiranog pjevača koji također sa šarmom i glasom osvaja publiku emocijom koju prenosi svakom novom ili starom pjesmom legendarnog benda.
POSTEPENO OTKRIVANJE STRASTI PREMA GLAZBI I JAVNIM NASTUPIMA
– Moja glazbena priča je počela u osnovnoj školi, točnije 6. ili 7. razred. Oduvijek sam volio slušati glazbu i pjevušiti uz radio, stavljati kazetu u radio i snimati si najdraže pjesme te ih kasnije vrtjeti i pjevati uz njih. Često sam znao biti kod bake i u boravku u koji je rijetko netko iz obitelji zalazio bih provodio cijelo popodne, pojačao radio do kraja i pjevao uz pjesme. Pošto dolazim iz Podravine, u školi je bila dodatna aktivnost vezana uz tamburu, pa sam se naravno uključio u bend te počeo svirati i otkrio da naravno imam neki i sluh za glazbu. Počeo sam pjevati pri čemu je moj talent primijetio moj učitelj pa sam krenuo kod njega na satove pjevanja. Kasnije sam se nekako razvijao u tom smjeru no sve je to bilo više kao neka vrsta hobija. U srednjoj škoie upoznao sam prijatelja s kojim sam osnovao svoj prvi bend. Krenuli smo svirati, pa smo se usmjerili na festivale gdje smo predstavili svoje prve svirke pri čemu se jednostavno stvorila ljubav i želja prema nastupima. Jednostavno sam se najbolje osjećao kada sam nastupao, iako mi se nitko u obitelji ne bavi glazbom. Ovo je bila jedna vrsta strasti i ljubavi s kojom sam se želio razvijati sve do trenutka dok nisam završio srednju školu i odlučio se na veliki korak te otići u Zagreb, kako volim reći, trbuhom za kruhom i da proširim krugove. Dobio sam priliku daljnjeg usavršavanja i upisao sam se u razne škole, tečajeve i produkcije. Tu sam sada gdje jesam. Odlučio sam se sa svim svojim životnim silama uključiti u to da mi glazba bude apsolutno prisutna u svakom kutku mojeg života, u svakom dijelu, i evo, stvarno sam sretan i privilegiran što se bavim time.
RASTEMO KAO BEND I KAO OBITELJ
– Apsolutno je nemoguće zamijeniti Akija. On je toliko velika ikona i legenda, toliko je originalan, da i sami klon ne bi nadomjestio to što je zapravo on bio, odnosno čovjek satkan od emocije i glasa, najbolji frontman ovih prostora od kojeg jedan glazbenik kao ja može definitivno samo jako puno učiti i uživati, naravno, u njegovim interpretacijama i snimkama. Do suradnje je došlo pozivom Bere Blaževića, klavijaturiste iz benda da dođem na probu da probamo zajedno malo zasvirati. Nije to bila nikakva audicija.Otkazivali smo to 3 ili 4 puta jer je mene baš u tom periodu uhvatila korona. Dok god se nisam osjećao malo bolje, odgađali smo tu probu, no konačno se dogodila. Samim ulaskom u prostoriju i kad sam upoznao bend, dogodio se taj neki klik. Počeli smo se odmah zezati i počelo nam je biti ugodno kao kolektiv. Zasvirali smo i ne mogu reći je li bilo uredu i dobro, ali zvali su me nakon toga da dođem i drugi pa i treći dan i tako se od tada družimo i više od godinu i pola rastemo kao bend i kao obitelj. Zbližavamo se, provodimo stvarno sate i sate zajedno putujući na koncerte. U trenucima kada sam s bendom, onda sam stvarno 100% uživljen u sam proces svirke, snimanja novih pjesama, a onda kad me ovako netko pita kako ti je u Parnom Valjku, ne znam odgovoriti na to, jer ne mogu još uvijek zapravo vjerovati. Mislim da će mi trebati još jako puno vremena da počnem generalno vjerovati da se to stvarno događa, ali bend je od prvog dana prema meni stvarno predivan, puni su podrške i definitivno mi ovaj olakšavaju taj cijeli put da se razvijam na taj način. U nijednom trenutku nisu tražili i očekivali od mene da išta radim kao Aki jer to stvarno ne bi imalo smisla. Aki je kao čovjek bio toliko velik i jak na sceni. Između nas sličnosti također smatram da nema. Mislim da smo u interpretacijama, pa i možda samom nastupu Aki i ja stvarno različiti. Iako, kao što sam rekao, ja stvarno mogu puno učiti od njega i vjerujem da će komparacije od strane publike uvijek postojati jer ipak su te pjesme u kojima svi čujemo Akija. Nemojmo zaboraviti da Aki kroz pjesme Parnog valjka naravno i dalje živi s nama.
FREDDIE MERCURY – UTJECAJ NA IZGRADNJU IMIDŽA
– Mislim da nije samo Freddie Mercury utjecao na izgradnju mog imidža, iako sam i na društvenim mrežama primio stvarno par tih usporedbi. Možda sam nekoga asocirao s nekim pozama koje radim. Poze i pokreti su mi stvarno došli nekako prirodno i to pod utjecajem raznih, meni dragih pjevača i ikona, pa naravno, među njima su Freddie Mercury, Steven Tyler i Tom Jones. U njima sam našao nešto što se meni svidjelo, te sam jednostavno pokušao napraviti nešto svoje. I dalje se nalazim na putu gdje učim kako izgraditi nekakav svoj pravi i originalni tonalitet.
SVAKODNEVNE NAVIKE
– Moj uobičajeni dan počinje s ustajanjem negdje oko 6:30 ili 7, pa odradim prvi trening. Nakon čega slijedi jedan hladan tuš, pa malo čitam knjigu, popijem na miru kavu i onda krenem s danom. Odem do svog studija gdje radim pjesme i snimam, te se u polovici dana vratim doma na ručak, pad odem na probu s bendom. Jedna činjenica koju prije nisam znao je da Parni valjak ima radnu etiku svakodnevnih proba što mi se jako sviđa jer sam takav pristup obično nalazio na kazališnim daskama prilikom priprema novih predstava. Meni je u biti proba najdraža aktivnost u danu. Tada radimo nove pjesme i pripremamo stare pjesme za koncerte. Tijekom dana gledam imati dnevno obroke 5 do 6 puta dan, kad se stvori prilika, radim si vokalne vježbe i vježbam sviranje na usnoj harmonici, te sve ono što uspijem ugurati u onaj dio dana kad sam budan, kad ne spavam. Unatoč nekako organiziranom danu uspijem se dobro i odmoriti. Kad se vratim s probe s bendom, kompletno se isključim, jer s obzirom na to čime se bavim, po prirodi sam stvarno velik introvert i volim jako puno biti sam i prikupiti energiju za sve aktivnosti u danu. Rad na sebi je smisao života i to su neki principi po kojima čovjek treba živjeti. Mene su inspirirale neke dobre knjige još u doba korone, od kojih sam izvukao puno pouka i stvarno se nekako trudim po tim načelima živjeti jer, nekom svojom logikom, smatram da je to korisno i da je to zdravo i pokazalo mi se u nekim stvarima da stvarno i jest.
IGRA NA SIGURNO ALI I RIZIK
– Naučio sam kroz život da se nijedan cilj ne postiže u nekom kratkom vremenskom roku. Za sve stvari u životu, čovjek se apsolutno treba potruditi uložiti jako puno vremena. Kao što volim igrati na sigurno, volim puno i riskirati, ali i za taj rizik je potrebna poprilično dobra priprema i vježba na razne reakcije. Nemam neki određeni cilj koji bi želio postići, ali svakako želim maksimalno uložiti u kvalitetu života, raditi na sebi, raditi na tome da nastupi budu što bolji, da publika može što bolje uživati s nama, postati što bolji glumac, također dobiti neke uloge u kazalištu o kojima sanjam… Ali to su sve neki dugoročni ciljevi, a kratkoročni cilj bi bio da oborim jedan biciklistički rekord najbrže što mogu. (foto – Davor Dragičević)