Težnja k pronalaskom same sebe je ono što poznata istarska pjevačica Angelica Zacchigna naznačuje pri svakom susretu s medijima kada se osvrće na svoje dvije adrese, jedna u Trstu druga u Istri. Talentirana glazbenica tu svoju težnju pretvara u hitove koje vrlo brzo i s lakoćom ulaze u uho slušatelja i povezuje se upravo s tim hitovima sa širom publikom s emocijom koje se skrivaju kako u stihovima tako i u glazbi koje ostvaruje s konstantnom suradnjom s Francescom Cainerom.
Svoje emocije podijelila je i s nama dok nam je predstavljala svoju novu pjesmu „She” s kojom je ponovno načinila korak naprijed u svom glazbenom odrastanju kako s odličnim zvukom tako i s tekstom kojim se osjeća melankolija koja ju konstantno prati.
SHE
– Pjesma je nastala sasvim spontano, gotovo impulzivno, odnosno u jednom trenutku, prije dvije godine, kada sam se sjela ispred klavira jednostavno se pojavila inspiracija kako za tekst i akordi. Vrtjele su mi se tada misli o situaciji koju sam tada prolazila s jednom osobom i imala sam osjećaj kako ta ista osoba tada razmišlja o meni, ali ne shvaća od čega se straši u našem odnosu. Povezujem pjesmu s osjećajem izgubljenosti, odnosno ne shvaćanja svog pravog identiteta, mjesta gdje se zaista osjećaš kod kuće, što je u mom slučaju, kako često navodim, činjenica kako se osjećam izgubljeno kad sam u Trstu, ali i kad sam u Istri jer mi uvijek nedostaje druga strana. Kako u Istri tako i Trstu, uvijek sam ja ja, ali postoje znatne razlike mog djelovanja dok sam u tim sredinama što smatram i dobrim jer se kulturno bogatim različitim iskustvima. Danas mi je to zadovoljstvo, no dok sam bila dijete, u vrijeme odrastanja, bilo mi je dosta teško. U tom periodu, dok sam se školovala u Trstu, osjećala sam razumijevanje sredine, ali nije to bilo potpuno. Odlazila sam u Istru, družila sam se s rodbinom i prijateljima, ali i tamo se nisam osjećala da me se u potpunosti shvaća. No, niti ja nisam shvaćala u potpunosti druge. Bila je to kao neka vrsta labirinta u kojem se tražiš i želiš se osjećati dobro u svim situacijama iako se često izgubiš jer misliš da imaš pogrešno shvaćanje svi situacija. Danas shvaćam da to nije važno. Jedino što je važno je živjeti punim plućima. S jedne strane, ova pjesma označava patnju zbog svog tog nerazumijevanja, a s druge strane predstavlja prekrasnu činjenicu da se svugdje osjećam kod kuće i da mi se čini kako letim u dobrim osjećajima pripadnosti jednoj i drugoj sredini. Uz patnju, možemo istodobno osjećati tu ispunjenost što svugdje imamo osjećaj kao da smo kod kuće. To je mješavina odnosa što prije nisam shvaćala, a danas me vesele.
Pjesma je nastala u suradnji s Francescom Cainerom. Nakon što sam ja završila tekst i akorde, on se pobrinuo za aranžman pjesme, a za spot se pobrinuo Sergio Cinghiale. Nastavljam s dobrim suradnjama. Francesco i ja se jako dobro razumijemo. Kad napišem tekst, kažem mu kakvu bih htjela prateću glazbu i on odmah razumije što želim postići i to se stvarno ostvari.U životu mi se stalno ponavlja da susrećem slučajno prave osobe. Ne tražim ih, one se jednostavno pojave na mom putu. Sresti osobe s kojima od prvog susreta gajiš to neko snažno povjerenje je nešto što smatram najvažnije u profesionalnom i privatnom životu. Ako osoba nema povjerenja, ne može otvoriti svoje srce drugima. Pisanje i skladanje glazbe je vrlo intiman čin jer pokazuješ ju drugima dok je još u razvoju, isto kao kad svoje srce podijeliš s drugom osobom i ako ta osoba nije dobra i svojim te činom ranjava, osjećat ćeš se loše. To je kao s malim djetetom koje se tek rodilo. Treba biti pažljiv posebno prema glavi jer novorođenče ima jako mekanu glavu. Treba misliti da se ne ozlijedimo na neki način i dijeliti ideje s poštovanjem, osjećajem i empatijom što nije uvijek lagano jer nismo svi jednaki i svatko surađuje s drugim osobama.
MELANKOLIJA
– Bila mi je želja da se osjeti melankolija u pjesmi i drago mi je kada ljudi to primijete, ne samo radi teksta i glasa, već i radi glazbe. Taj osjećaj me zna i danas pratiti, no danas se gledam suočiti s tim osjećajem i razumjeti više svoje misli i osjećaje. Iako patnja boli, ljudi se upravo kroz patnju osjećaju i živima. Nostalgija može svakog čovjeka voditi u paralelnu realnost u kojoj može bolje upoznati sebe i svoje afinitete.
MORCHEEBA
– Morcheeba mi se oduvijek jako sviđa jer pripada godinama glazbe kojima ja u biti težim. To je nišni žanr i svaka pjesma je posebna ne samo radi glasa pjevačice Skye Edwards nego je to jedna cjelokupna produkcija zvukova, rezultat stilskog istraživanja, koja podsjeća na vodu radi zvuka gitara i vodi te u snove ali i istodobno ima svoj fokusirani smjer što pobuđuje jake emocije kod slušatelja. Zvuči kao da osoba putem njihove glazbe sluša u biti svoju podsvijest. Svaka je pjesma posebna na svoj način.
DIJELJENJE EMOCIJA
– Ono što je meni važno kod moje glazbe je da putem nje podijelim svoju emociju koju osjećam upravo kad sastavljam pjesmu. Svako će ju osjetiti na svoj način, ali ako mi samo jedna osoba kaže da je podijelila moje emocije iako joj nisam ništa rekla o čemu sam razmišljala o vrijeme sastavljanja pjesme, to je za mene odlično.